Autor izjavljuje da je za njega sve prostor drame. Iza ove izjave slijedi za današnje vrijeme vrlo odvažna rečenica: Sve je prostor poezije. Prostore razmaka (one grafičke, na papiru, i one psiho-fizičke koji obično izazivaju električno pražnjenje duha na sučelju tijela koja misle) on doživljava kao zrak; kao mjesto udaha i izdaha; kao egzistencijalnu nišu svedenu na temeljni događaj ljudskoga života, a to je disanje jednog identitetno višeznačnog, samouvirućeg Ja-Drugo. Sandićevo Ja koje govori (introspekcijsko, ispovjedno i tobože-ispovjedno) obraća se Drugome u sebi i izvan sebe. Prostor razmaka u toj komunikaciji je zrak za kojega on kaže da može biti kakav god to Drugo (ti drugi) vole, ali bilo bi dobro da bude onaj koji je njihov. Dramaturgija bazične prostornosti, i temeljnog egzistencijalnog događaja, nužno nadilazi tradicionalno strukturiranje dramskoga pisma. Sandićeva mladalačka, ranjiva postdramska osjetilnost, dijalog doživljava kao monolog: jer svakim pogledom na stvari i ljude oko sebe Promatrač se rasipa; predaje dio svojega identiteta jednom po jednom objektu promatranja, pa se može obratiti stijeni i reći kamenu, poput Novalisa nekad davno, da je njegov brat... otac, sin... on sam. U takvom post-romantičarskom, novomilenijskom pogledu na stvari, sve je sve i dijalog se dokida. Komunikacija sa stvarima jednako je (ne)moguća kao i komunikacija s ljudima. Iz te (ne)mogućnosti, paradoksalno pojavljuje se nada: “Jedino volja i ljubav dopuštaju dramu i pjeništvo u najširem mogućem značenju tih riječi”. (Sibila Petlevski)
Podijeli na Facebook
