U izabranim Glamuzininim pjesma više ne možemo iščitati svijet ljubavnog trokuta, ključni broj ovdje nije tri nego dva. Pjesme su to o odnosu muškarca i žene, bez trećih osoba, bez nanosa izvanjskog svijeta, dok fotografije pokazuju aktove. Muškarac iz pjesama na fotografijama nije vidljiv, on je ona skrivena strana, postoji u nagovještaju, u pogledu, u pozi, a ponekad čak ni to. Ponekad žena na fotografiji izgleda čeznutljivo, kao da sanjari, ponekad je snažna i energična, kad u raskoraku promatra vlastitu sjenu na betonu iz kojeg proviruje armatura, ponekad pak izgleda kao da se namjestila za onoga tko gleda i tom ga igrom uvlači u svijet fotografije, ali i u svijet pjesama. Iako fotografije ne prate tekst, nisu mu ilustracija, a ni obrnuto, neka tematska povezanost ipak postoji, one nam zajedno pričaju priču ove knjige. “Sami u toj šumi” zanimljiva je i rijetka knjiga u kojoj se konflikt i zajedništvo, svađa i pomirenje, prošlost i sadašnjost ocrtavaju i prelamaju kroz dvije sasvim različite i suprotstavljene optike koje se trude oko iste žene. (Iz predgovora Zorana Ferića)
Podijeli na Facebook
