Pokušajem čitanja egzemplarnih ostvarenja Janka Polića Kamova, "Ćaskanja" i "Isušena kaljuža", te Miroslava Krleže, "Balade Petrice Kerempuha" i "Djetinjstvo u Agramu", pjesništva Jure Kaštelana i Ivana Slamniga, zbirke priča "Lađa od vode" Pavla Pavličića i poeme "Hembra" Tonča Petrasova Marovića u perspektivi književnosti kao literarnosti želi se ukazati da je njihova neuklopljenost u dominantne književnopovijesne i interpretativne paradigme tek sporadično pitanje specifičnih kulturno-povijesnih okolnosti ili kritičko-teorijske (ne)upućenosti. Od presudne je, naprotiv, važnosti da se modernost teksta očituje upravo u tome što nikamo ne spada, odupirući se načinom na koji je pisan svakom svođenju na kontekst u kojem je napisan, niti pak ikome pripada, konstitutivno otpisujući ma kakav identitet koji mu se pripisuje – jer je trajno ustrajanje na neprelaznoj otvorenosti koja zahtijeva da ga se uvijek iznova čita eminentno politički zadatak pisanja. Zanemarivati strukture fikcionalizacije svjesnim ili nesvjesnim nečitanjem ne znači, naime, doli vjerovati da je fikcija zbilja.
Podijeli na Facebook
