Alex Ross, ugledni glazbeni kritičar časopisa New Yorker te autor svjetske uspješnice "Ostalo je buka" i zbirke eseja "Slušaj ovo", u svojoj knjizi "Wagnerizam" otkriva kako je glazbeni genij Richard Wagner postao svojevrsni poligon za modernu umjetnost i politiku – estetičko ratno područje u kojem se zapadnjački svijet mučio sa svojim snažnim proturječjima, čežnjom za stvaranjem i razaranjem, sklonostima prema ljepoti i nasilju. U dobru i u zlu, Wagnerova je osobnost imala najširi utjecaj u povijesti glazbe. Oko 1900. godine fenomen poznat kao wagnerizam preplavio je europsku i američku kulturu. Kolosalne kreacije poput "Prstena Nibelunga", "Tristana i Izolde" te "Parsifala" bile su modeli za formalnu smionost, stvaranje mitova, erotičnu slobodu i mistična nagađanja.
Moćna povorka umjetnika koja je uključivala Virginiju Woolf, Thomasa Manna, Paula Cézannea, Isidoru Duncan i Luisa Buñuela osjećala je njegov utjecaj. Anarhisti, okultisti, feministice, borci za prava homoseksualaca – u Wagneru su vidjeli srodnu dušu. A onda je Adolf Hitler inkorporirao Wagnera u soundtrack nacističke Njemačke i skladatelja se počelo definirati prema njegovu divljačkom antisemtizmu. Za mnoge je njegovo ime danas gotovo sinonim za umjetničko zlo. Alex Ross raspetljava i golemu konfuziju koja nastaje kada se pokuša shvatiti što znači biti wagnerijanac. Zli duhovi genija, luđaka, šarlatana i proroka nadmeću se nad Wagnerovom mnogostranom ostavštinom. Kao što to čitatelji Rossovih briljantnih članaka u New Yorkeru redovito očekuju, autor uzbudljivo povezuje različite umjetničke discipline, od arhitekture Louisa Sullivana do romana Philipa K. Dicka, od cionističkih tekstova Theodora Herzla do eseja o građanskim pravima W. E. B. Du Boisa, od filma "O Pioneers!" do "Apokalipsa danas". Knjiga "Wagnerizam" nije niti apologija niti osuda, već rezultat strastvenog otkrivanja koje nas privlači prema mnogo iskrenijoj ideji o tome kako se umjetnost ponaša u svijetu.
Podijeli na Facebook
