Pišu Kami Garcia i Margaret Stohl
Čak i prije nego što se oglasilo zvono sljedeći dan, Lena Duchannes bila je jedino o čemu su svi u Jacksonu razgovarali. Negdje između oluja i nestanaka struje, Loretta Snow i Eugenie Asher, Savannina i Emilyna majka, uspjele su poslužiti večeru i nazvati sve u gradu kako bi ih obavijestile da se "rođakinja" onog ludog Macona Ravenwooda vozika po Gatlinu u njegovim mrtvačkim kolima, za koja su bile sigurne da u njima prevozi trupla kad nitko ne gleda. Nakon toga je postajalo sve mahnitije.
Na dvije stvari uvijek se može računati u Gatlinu. Prvo, možeš biti drukčiji, čak i lud, sve dok povremeno izlaziš iz kuće, tako da ljudi ne pomisle da si nekakav ubojica sa sjekirom. Drugo, ako postoji priča koju valja ispričati, možeš biti siguran da će je netko ispričati. Nova djevojka u gradu koja se doselila u ukletu kuću gradskog čudaka koji nikad ne izlazi iz kuće, to je priča, vjerojatno najveća priča u Gatlinu od nesreće moje mame. Zato ne znam zašto sam bio iznenađen kad su svi govorili o njoj – svi osim dečkiju. Oni su prvo morali obaviti jedan poslić.
"Dakle, kako stojimo, Eme?" Link je zalupio vratima svog ormarića.
"Računajući trening navijačica, imamo četiri osmice, tri sedmice i hrpu četvorki." Emory se nije trudio brojati djevojke iz prvog razreda koje je ocjenjivao niže od četvorke.
Zalupio sam vratima svog ormarića. "To je nešto novo? Nisu li to iste cure koje vidimo svake subote u Dar-ee Keenu?"
Emory se nasmiješio i potapšao me po ramenu. "Ali, sad su u igri, Wate." Pogledao je djevojke u hodniku. "A ja sam spreman za igru." Emory je uglavnom samo pričao. Prošle godine u prvom razredu neprekidno smo slušali o komadima iz četvrtog razreda koje će zbariti nakon što je ušao u školsku momčad. Em je bio pun iluzija kao i Link, ali ne i tako bezazlen. Imao je zlobnu crtu, kao i svi Watkinsi.
Shawn odmahnu glavom. "Kao da bereš jabuke s grma."
"Jabuke rastu na stablima." Već sam se uzrujao, možda zato što sam se našao s dečkima ispred štanda s novinama u Stop & Stealu prije škole i slušao isti razgovor dok je Earl listao jedina izdanja koja je čitao - časopise s djevojkama u bikinijima izvaljenim na haubama automobila.
Shawn me zbunjeno pogledao. "O čemu ti govoriš?"
Ne znam zašto sam se uopće zamarao time. Bio je to glup razgovor, baš kao što je bilo glupo to što su se svi dečki morali nalaziti prije škole srijedom ujutro. Kad promislim, bilo je to nešto poput prozivke. Očekivalo se nekoliko stvari ako ste u momčadi. Sjedite zajedno u menzi. Idete na tulume Savanne Snow, pozivate navijačice na školski ples, visite na jezeru Moultrie posljednji dan škole. Mogli ste izbjeći gotovo sve drugo ako se pojavite na prozivci. Samo što je meni bilo sve teže pojavljivati se, a nisam znao zašto.
Još nisam bio smislio odgovor kad sam ugledao nju.
Čak i da je nisam ugledao znao bi da je ondje, zato što se hodnik, koji je inače bio pun ljudi koji su žurili do svojih ormarića nastojeći stići u razred prije zvona, raščistio za nekoliko sekundi. Zapravo su se svi razmaknuli dok je ona išla kroz hodnik. Kao da je rock zvijezda.
Ili gubavac.
Ali, ja sam vidio samo lijepu djevojku u dugoj sivoj haljini ispod bijele sportske jakne s ušivenom riječi Munich i izlizanim crnim starkama koje su virile ispod haljine. Djevojku koja je nosila dugi srebrni lančić oko vrata s gomilom stvari koje su visjele s njega - plastičnim prstenom iz automata za žvake, zihericom i hrpom drugih trica koje nisam mogao vidjeti jer sam bio predaleko. Djevojku koja nije izgledala kao da spada u Gatlin. Nisam mogao odvratiti pogled s nje.
Nećakinja Macona Ravenwooda. Što mi je bilo?
Crne je kovrče zataknula iza uha, crni lak za notke hvatao je fluorescentno svjetlo. Ruke su joj bile prekrivene crnom tintom, kao da je pisala po njima. Hodala je niz hodnik kao da smo nevidljivi. Imala je najzelenije oči koje sam ikad vidio, tako zelene da bi se to moglo smatrati i novom bojom.
"Baš je komad", rekao je Billy.
Znao sam što misle. Načas su pomislili da nogiraju svoje djevojke kako bi se upucavali njoj. Načas je bila dobra prilika.
Earl ju je na brzinu odmjerio od glave do pete pa zalupio vratima svog ormarića. "Ako zanemariš to da je čudakinja."
Bilo je nečeg u načinu na koji je to rekao, ili prije u tome zašto je to rekao. Bila je čudakinja zato što nije iz Gatlina, zato što se nije trsila upasti u navijačku ekipu, zato što ga nije drugi put pogledala, pa čak ni prvi. Inače bih ga ignorirao i držao jezik za zubima, ali danas to nisam htio.
"Znači, odmah je čudakinja? Zato što nije kao sve druge, nema plavu kosu i kratku suknju?"
Earlovo lice bilo je lako pročitati. Bila je to jedna od onih prilika kad sam mu trebao povlađivati, a nisam se pridržavao svojeg dijela našeg prešutnog sporazuma. "Zato što je Ravenwoodova."
Poruka je bila jasna. Zgodna je, ali da nisi ni pomislio. Više nije bila dobra prilika. Ipak, to ih nije spriječilo da gledaju, a gledali su svi. Svi u hodniku zurili su u nju, kao u srnu na nišanu.
Ali, ona je i dalje hodala, a ogrlica joj je zveckala.
Podijeli na Facebook
