Piše Tanja Tolić
Magnus Clarke, autor klasične studije o australskom nudizmu, jednom je prilikom izjavio „da još uvijek postoje ljudi za koje je tijelo misteriozno i neistraženo područje mesa koje visi ispod njihova vrata“. Kad bi barem bilo tako lako! Da je ispod našeg vrata doista samo komad mesa koji visi, većina nas bi se, možda, bavila samo metafizičkom mišlju o tome što je naša Duša i kako je, zaboga, dospjela u nešto s ograničenim rokom trajanja. Problem je u tome što je komad tog mesa koje visi ispod vrata – gol.
Golotinja, odnosno nagost danas je uhvaćena u mrežu kontradikcija i paradoksa. Nagost je, naoko, „prirodna“ – svi se rađamo goli ili, kako to vole reći nudisti, tražeći opravdanje za svoju golotinju na plažama, nitko od nas se nije rodio u odjeći. No, kada je riječ o nagosti, postoje dvije uvriježene i potpuno oprečne reakcije: na nju gledamo kao na izraz perverzije i(li) stanje nevinosti. Zašto je naša reakcija na nagost, odnosno golotinju toliko kontradiktorna i zašto se prema njoj odnosimo potpuno različito u različitim kontekstima? Na to je dogovor pokušala dati Ruth Barcan, sveučilišna profesorica s Odsjeka za rodne studije pri Sidneyjskom sveučilištu, u knjizi „Golo/nago“ (Algoritam, 2010.).
Prirodno stanje nagosti, piše Barcan u svojoj knjizi, u biti je neprirodno i zapravo nikad nije postojalo ljudsko društvo u kojemu je tijelo bilo potpuno neodjeveno, neuređeno, neuljepšano (iako se volimo zanositi idejom kako su stari Grci po cijele dane hodali goli na opće odobravanje). Ljudi su, kaže Barcan, možda prirodno goli, ali oduvijek koristimo odjeću da definiramo sebi slične, kao i da se razlikujemo jedni od drugih. Zapravo, prije odjeće, golotinja nije niti postojala. Nagost (slično stidljivosti) ne prethodi odjeći; ona zapravo nastaje paraleno s izumom odjeće, a odjeća - ne nagost - izaziva želju i daje kontekst.
Osnovna nelagoda u svezi s nagošću je, dijelom, povezana s nelagodom glede seksa. Etimologija riječi „gol“ i „nag“ nema veze sa seksom, ali u popularnoj imaginaciji veza je gotovo automatska. Golotinja i nagost nisu ista stvar; gola koža nije uvijek naga. Može li lakat biti nag? Ili lice? Govorimo o „bosim“ nogama, ali nikad o „nagim“ nogama; ne govorimo ni o „nagoj“ glavi. Čini se da ne mogu svi dijelovi tijela biti „nagi“. To je pitanje kulture, naglašava autorica i dodaje: „Što god bilo, nago tijelo nije nikad golo, ako golo znači lišeno značenja, vrijednosti i političkog sadržaja“.
Ta ambivalencija u vezi nagosti i golotinje prisutna je u svim porama društva. Istraživački tim „gole knjige“, osim što je dobro pročešljao popularnu kulturu, književnost, filozofiju i religiju, intervjuirao je i kozmetičarke, učitelje, jednog grobara, nudiste, stripera, urednike časopisa Home Girls and Blokers, anatomskog laboratorijskog tehničara, redatelja pornofilomova, proizvođača lutaka za seks, stručnjaka za tetovažu, retušera, dojilje, organizatora zabava, medicinske sestre, studente medicine, psihologe, policajce, masere, radiologe, umjetnike, fotografe, tehničare u fotografskom laboratoriju, modele, pa čak i korisnike javnih zahoda.
U knjizi se tako navodi dio intervju s jednom kozmetičarkom. Istraživač je pita čini li uklanjanje dlačica tijelo golijim, a ona odgovara: „Jasno. Jer dlačice pokrivaju mnogo. Riješite ih se i više ste goli. Čišći. Mislim da je čistoća danas glavna. Sve to čini ljude prirodnijima – zapravo, kažu prirodnijima, ali kad bi bilo prirodno, onda bi imali dlačice!“ Kozmetičarka dalje prepričava kako svatko danas želi izgledati prirodno, pa se danas više ne stavlja niti trajna na kosu, a ne nosi se niti napadna šminka. Mušterije joj dolaze i traže „prirodnu“ šminku. „A ja razmišljam: 'Pa što si onda došla?'. Budi onakva kakva jesi. Ali one žele šminku, ali da izgleda prirodno. Hoće da im tijelo izgleda prirodno, a opet da nemaju dlačice, jer misle da to nije prirodno“, prepričava.
Ženska golotinja, odnosno žensko tijelo jedna je od ključnih tema ove knjige. Logično, ako znamo da je, barem u judeokršćanskoj tradiciji, za temeljni stav o nagosti „kriva“ upravo jedna žena. Adam i Eva, barem prema Bibliji, bili su prvi ljudi na Zemlji i bili su nagi. Golotinja se često poistovjećuje sa slobodom upravo zbog priče o Adamu i Evi: kolektivnom mitu o gubitku Raja, utopijske, od stida slobodne, golotinje koja je metafora za nevinost, sigurnost, svijet koji je za nas, Božju djecu, savršeno uređen, a iz njega smo prognani kad smo odrasli, odnosno kad smo poželjeli misliti vlastitom glavom. Zanimljivo je, naravno, da je za istočni grijeh kriva žena. Jesu li žene baš zbog toga tereta posegnule za šminkom, odnosno maskeradom, kako to naziva francuska filozofkinja Luce Irigaray, možda bi bilo ishitreno tvrditi, no zanimljivo je pročitati kako se taj biblijski mit o „sramotnoj golotinji“ s vremenom uvukao u društvo i transformirao u pitanje ženskoga identiteta.
Irigaray, navodi Barcan u knjizi, smatra da je čitava ženstvenost jedna vrsta maskerade, budući da kad djevojka želi postati „normalna“ žena, ona mora ući u krugove želje koje su konstruirali muškarci i samu sebe vidjeti preko muških želja i fantazija. U raspravi o seksualnoj različitosti i indentitetu, Irigaray (1985) raspravlja o tzv. „kontejnerima“ ili „omotačima“ identiteta. To je metafora koju koristi kako bi izrazila ideju da je, u svrhu posjedovanja identiteta, nužno imati stabilan „kontejner“ ili mjesto koje djeluje kao sidro ili kao temelj identiteta. Žena, tvrdi ona, djeluje kao kontejner ili mjesto za muškarca. Njena uloga doslovnog „kontejnera“ za embrij kulturno je proširena u daljnju ulogu moralne stabilnosti i statičnosti; ona mora biti stabilna izvorna točka koja dopušta muškarcu da se kreće, da djeluje, da putuje, a da pritom ne gubi ili ne rasipa svoj identitet. Za Irigaray, žena je psihološki naga, budući da nema vlastitog mjesta, spremnika identiteta. Teško se s time načelno složiti, osobito ako ste žena, no činjenica je da mnoge žene danas ne osjećaju svoj identitet, ako pored njih nema muškarca. Stoga žena mora stvoriti vlastiti „omotač“ kako bi dala oblik svom „golom“ identitetu, zaključuje francuska filozofkinja.
Na ovo se „lijepo“ nadovezuje još jedan primjer iz knjige. Barcan govori o tome kako stvaranje aktova od tijela golih žena nije samo povijesna ili umjetnička praksa; ono je također aktivnost koja se svakodnevno obavlja u popularnim časopisima, digitalnom manipulacijom. Ova transformacija stvarnog u idealno danas se ne obavlja rutinski samo pri obradi glamuroznih snimki zvijezda i modela, nego i na slikama „običnih ljudi“ koji se pojavljuju na naslovnicama mnogih časopisa. U slučaju pornografskih časopisa, transformacija se obavlja i zbog estetskih razloga, ali i zahtjeva cenzure. Da bi, za potrebe knjige, stekli uvid u takve postupke, Barkaničini su istraživači, između ostalih, intervjuirali i Bena koji radi kao digitalni retušer za jednog velikog australskog izdavača časopisa. Kao što je Ben opisao, idealizacija se više odnosi na brisanje nego na dodavanje: uklanjaju se crvenilo, ogrebotine od brijanja, brazgotine, tetovaže, strije, madeži i stidne dlačice (premda se istovremeno mogu povećati grudi i usne ili produživati noge). U stvari, idealizacija se sastoji u uklanjaju tragova živog tijela, tragova vremena, iskustva, procesa starenja. To usklađuje stvarna tijela s trenutačnim idealima - i dio je neobičnog i neprimjetnog procesa kojim se ljudi navode na pokušaj samooblikovanja u skladu s tijelima koja uopće ne postoje.
U pronografskim časopisima to zahtijeva i cenzura, barem u Australiji, pa se ne smije prikazivati erekcija niti sluznica, tjelesni otvori ne smiju biti vidljivi, niti se smiju realistički izlagati ženske genitalije. Popularna tabloidna pronografija u Australiji stoga prikazuje stidne usne u obliku pregiba, a ne kao otvor ili nabor. Jezik koji se profesionalno koristi da bi se opisala ovakva praksa je stravičan, navodi autorica. Retušeri bez ikakve ironije govore o „šivanju“ žena. „Zašij do jednog jedinog reza“, „izravnaj visuljke“, „ukloni iznutrice“ – neki su primjeri uputa koje daje grafički urednik jednog popularnog pornografskog časopisa.
Drugi posao retušera je stvoriti ono što je u profesiji poznato kao „smoo“. To je potpuno izmišljena slika ženskih stidnih usana, obično stvorena od pazuha, stražnje strane noge, gdje su nabori pravilniji, okrugliji, bez dlačica – ukratko, bolji od stvarnih genitalija. Takvi dijelovi tijela se izrežu (cut) i prebacuju (paste) u područje genitalija i tako zamjenjuju osjenčane, nepravilne, nesavršene ženske stidne usne savršenim simulakrumom. Benu se cijela ta praksa ne sviđa. „To mi je još uvijek najčudnije, da mi stvaramo sliku o ženama koje u stvarnosti ne postoje. Što misli žena kad vidi te časopise, to bi me zanimalo. Muškarci nam pišu pisma: 'Gdje da nađem takvu ženu? Mogu li doći raditi k vama jer vi uvijek nađete najbolje žene? Moja djevojka uopće tako ne izgleda...'“, prepričava Ben.
Zaključak je knjige da zapravo nema jasnog zaključka o tome što golo/nago danas jest. „Sažet ću nekoliko ključnih elemenata moći nagosti kao kulturne ideje. Prvo, ona je metafora i za obilje i za nedostatak, sve i ništa ljudske egzistencije i kulture. Drugo, ona je metafora za ljudskost nultog stupnja, izvanredno moćna kulturalna fikcija. Treće, premda njezina značenja nisu ograničena na seksualno, ona je uhvaćena u mrežu razumijevanja, iskustva i regulacije spola i roda. I četvrto, golo tijelo se odupire hvatanju u fokus bilo kojeg od ovih 'značenja' nagosti“, piše Ruth Barcan na kraju knjige.
Upravo je činjenica da stvarno golo tijelo ne može biti obuhvaćeno u bilo kojem danom trenutku bilo kojim od ovih značenja ono što čini golotinju skliskom, ambivalentnom, „opasnom“ kategorijom, kulturalno govoreći. Znamo koliko je opasna jer vidimo institucionalizirane pokušaje njezina obuzdavanja – zakone, zabrane, tabue – i zato što se svi hvatamo u koštac s njom na svjetovan i svakodnevan način, čak i u privatnom životu, dodaje Barcan. „Možda se u svlačionici okrećemo od osobe pokraj sebe; možda ne možemo odlučiti koliko izrezan kupaći kostim kupiti; možda proračunato izbjegavamo pogledati ženu koja doji; ili možda se odlučujemo riskirati i skočiti u vodu goli. Nagost je, u javnosti i privatno, bogata svar. Očito, kad do kraja razgolitite svoju nagost, mnogo se toga razotkriva pogledu.“
Podijeli na Facebook
