Pjesnička tribina "Poezija u drugom filmu" na svojem drugom susretu ove jeseni u novom prostoru kavane Kavkaz nastavlja s temom pjesničkih polifonija otvarajući pitanje paralelnih uloga: kako je istovremeno biti pjesnikinja/pjesnik, kritičarka/kritičar, organizator/organizatorica, urednik/urednica, moderatorica/moderator, prevoditeljica/prevoditelj, glazbenik/glazbenica. Gdje se svi navedeni izbori i identiteti dotiču, a gdje razilaze? Kako opstaje glas autora ili autorice u svim tim ulogama? Imaju li autori vremena i koncentracije za vlastito pisanje? Pomažu li im ili odmažu, često profesijom uvjetovani, dodiri s glasovima drugih? Kako oblikuju vlastiti glas i čuvaju ga od preplavljujuće buke i utjecaja koji dolaze izvana?
Ovoga puta u goste dolaze Ana Brnardić, Adrian Oproiu i Goran Čolakhodžić, autori čija je poveznica prevođenje s rumunjskog i na rumunjski jezik, te usmjerenost na rumunjski jezik na različite načine u književnom polju. Tribina će se održati u ponedjeljak, 24. studenoga, s početkom u 19 sati u međuzemlju kavane Kavkaz. Organizator je Centar za knjigu, a tribinu vodi Sanja Baković.
Ana Brnardić (Zagreb, 1980.) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završila je studij komparativne književnosti i hrvatskog jezika i književnosti, a na Muzičkoj akademiji studij violine. Pjesme su joj prevedene na petnaestak jezika. Dobitnica je Goranove nagrade (1998) i Nagrade Slavić (1999) za svoj pjesnički prvijenac te Kvirinove nagrade za mlade pjesnike (2005) za zbirku "Valcer zmija". Sudjeluje u europskoj pjesničkoj platformi Versopolis (www.versopolis.com), u okviru koje su joj, povodom sudjelovanja na međunarodnim pjesničkim festivalima, objavljene knjige prevedenog izbora iz poezije u Švedskoj, Sloveniji, Francuskoj i Makedoniji.
Ana Brnardić
Uvrštena je u brojne pjesničke antologije, prevodi s rumunjskog jezika te je dosad (samostalno ili tandemski s A. Oproiuom) prevela nekoliko romana i izbore iz suvremene rumunjske poezije. Objavila je knjige pjesama: "Pisaljka nekog mudraca" (1998), "Valcer zmija" (2005), "Postanak ptica" (2009), "Uzbrdo" (2015) i "Vuk i breza" (2019).
Adrian Oproiu
Adrian Oproiu (Curtea de Argeş, Rumunjska, 1980.) diplomirao je filozofiju na Sveučilištu u Bukureštu te na istom sveučilištu i magistrirao. Od 2009. živi u Zagrebu. Objavio je zbirku pjesama "Căpcăunul Ierbivor" ("Psoglavi biljojed", Bukurešt, 2012). Osim pjesama, piše priče i eseje koje je objavljivao u rumunjskim i hrvatskim književnim časopisima te na radiju. Prevodi s rumunjskog na hrvatski i s hrvatskog na rumunjski jezik. Na hrvatskom jeziku objavljena mu je zbirka poezije "Krajolici, ljudi i ptice" (MeandarMedia, 2017.). Glazbeno-pjesničko djelo pod nazivom "Hortus deliciarum" objavljeno je u okviru Book&zvook platforme 2023. godine, kod produkcijske kuće Audio Store Transonica.
Goran Čolakhodžić (Zagreb, 1990.) diplomirao je engleski i rumunjski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Autor je triju zbirki pjesama: "Na kraju taj vrt" (2015), "Pred gradom su kosci" (2018) i "Dvorišna vrata zemlje" (2024). Dobitnik je Gorana za mlade pjesnike za 2015. i Nagrade "Mostovi Struge" (Sjeverna Makedonija) za 2017. Član je Hrvatskog društva pisaca. Od 2017. član je organizacijskog odbora pjesničkog festivala "Goranovo proljeće". Od 2017. jedan je od urednika projekta Besplatne elektroničke knjige (BEK) Društva za promicanje književnosti na novim medijima (od 2022. samo na prijevodnim naslovima).
Goran Čolakhodžić
Već više godina povremeno surađuje, kao prevoditelj, s Veleposlanstvom Rumunjske u Zagrebu i Hrvatskom radiotelevizijom. Književnim prevođenjem bavi se od 2014. Surađuje s prevoditeljima Anom Brnardić Oproiu i Adrianom Dumitruom Oproiuom. Nekoliko njegovih suautorskih i samostalnih prijevoda poduprli su Rumunjski kulturni institut (ICR), Zaklada TRADUKI i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske. Za prijevod romana "Solenoid" Mircee Cărtărescua s rumunjskog jezika primio je godišnju nagradu "Iso Velikanović" Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske za 2022. Pored cjelovitih knjiga, preveo je i brojne pojedinačne pjesme (izbore), prozne i filozofske tekstove s rumunjskog i engleskog jezika. (N. K.)
U nastavku pročitajte pjesme Ane Brnardić, Adriana Oproiua i Gorana Čolakhodžića.
RAZMIRICA /Ana Brnardić
I gledala sam je dok se pretvarala u guštera
umorna i sluđena svečana smreka
žena kojoj su kazaljke izduble malenu operu
u čelu, sastav je svirao i arija je tonula preda mnom
gledala sam je i otresala iglice s ruku
strankinja koja viče usred tame dubokog grada-sobe
svijet se odavna završio zviždukom s ruba lista
a vokali se prelijevali, pomiješani s medom, s našeg oklijevanja
stajala sam na pragu i promatrala je
kako sam izgledala oslonjena štapovima o bjeloočnice
udova koji su se povukli natrag u pećinu
upuzala sam u njezine oči i tamo živjela petnaest minuta
dok se namještaj polako premještao po sobi,
bez riječi, ja zmija, ona gušter, dva proplanka, dvije dotrajale države
ŠUTLJIVI, UZAVRELI, U HORTUS DELICIARUM / Adrian Oproiu
rukom u ruci, nit vode
siječe leden puteljak.
Anemone
Anemona
vjetar savija drveće, šuma se oslobađa.
Jastreb oštri svoj krik u oblacima; svaki korak
uvis je korak dublje pod kožu; pod kožom
niste li vi mnogo vredniji od ptica?
Ona niječe, usprotivi se: kad ptice umru
za sobom ostave let, zvižduk topovskog zrna.
Iza nas se reže željezo, iz dlanova raste
drvo, nadgledni toranj u kojem spava srž, tišina stvari.
Grad prostire kameno krzno preko puti kojom težiš bliskome.
Vidik koji dijete naziva morem vrtloži se.
Sve je puno ljubavi &
vjetar ujeda kamenje, voda se podijeli.
Avioni utroba punih olova rađaju fosforno jaje.
Dolje, Veliki Som proguta onoga tko se nalazi pred vratima
no ne i onog tko i dalje luta. Njegove debele usne, poput zvuka tube
stvaraju zvučnu prazniniu u kojoj netko nepoznat gasi svjetlo.
Ostali, poput mrava koji urezuju gnijezda u kamenu, otvaraju šumske puteljke.
Noću, ljudi, upaljene baklje, drhtureći vraćaju se svojim kućama.
Šutljivi, uzavreli, u Hortus Deliciarum.
UŠUŠKAVANJE / Goran Čolakhodžić
Ujesen su noći najduže.
Dajem im najviše oduška,
spremajući zimnicu za njihov dolazak
(zapravo ne jedu ništa, osim nešto sala-
od njih se suši i suče-ali dugo ostaju).
Posebno su slatke. Već uvježbani i oslobođeni,
sada isprobavamo nove položaje
za spavanje, više ili manje akrobatske,
obranjive i neobranjive, vrlo suptilno različite.
Deka preko boka možda će izazivati
osjećaj šumskog tla pod leđima/tvojega dlana na bedrima,
knjiga kraj glave može izmijeniti kutove prostora,
time i gledišta snova. A onda pravim pokuse
s razmakom glave i mobitela: snovi su valovi,
interferencije stvar su frekvencije,
kako tek mogu njima izmijeniti krajobraz noći?
I onda liježem u mraku
i čekam, uvijek beskrajno strepeći od trenutka
zaspavanja, jer se ne može isjeći, spoznati, s njim
pregovarati,
jer je isto što i smrt.
Teško poklopljenog drži me jesen u snu,
često bez snova, jer za njih nema mjesta
između glave i sloja gline, cigle noći.
Glava je u sivoj ilovači, noge u šljivama,
noć u voćnjaku.
Ujutro planiram večernje lijeganje.
Po tome znam da je kasno u godini,
da se zemlja, mozak i ličinke
sezonski grče prema unutra.
Podijeli na Facebook
