Piše Nataša Govedić
Svijet. Sada s 5% popusta.
Reklama za Continental Airlines
U pokušajima da definiramo “svjetsku književnost”, započetima Goetheovim kozmopolitskim stavom da bi to trebala biti međunarodno prepoznata vrijednost najboljih naslova različitih domaćih dvorišta pismenosti zapakiranih u prijevode spremne za strana tržišta, stigli smo do točke u kojoj se sumnja u sve kriterije zajedničke kvalitete, pa tako i one koji biraju koje će se knjige prevesti. Nismo sigurni da je moguće istim standardima obuhvatiti svijet, sve njegove jezike (lingvistika trenutno prepoznaje 7117 živih jezika) i pisce. Već i matematički, jasno nam je da ih je nemoguće ugurati u jedinstveni projekt svrstavanja i razvrstavanja. Osim toga, pojedini sjajni autori već imaju brojna međunarodna izdanja, ali ne i svjetsku slavu i prepoznatost. Eklatantni primjer: Miroslav Krleža, ali i čitav niz vrsnih arapskih i kineskih autora niske globalno-kulturalne vidljivosti. Zbog toga se čini da su u kompleksnoj igri konstrukcije “svjetskosti” pisane riječi još uvijek prijelomni neki čimbenici začuđujuće udaljeni od – dokazane! – kvalitete literarnog teksta i – provjerene! – umjetničke kvalitete literarnog prijevoda (u što je Goethe još uvijek naivno i čvrsto vjerovao, pa i kao autor koji je krajem svog života bio cjenjeniji u Francuskoj i Engleskoj, negoli u Njemačkoj).
Što točno igra ulogu?
Mjerodavci vs. mjerolomci
Riječima Franca Morettija iz teksta “Nagađanja o svjetskoj književnosti” (2000): “Svjetska književnost nije objekt, nego problem, a problem traži novu kritičku metodologiju: zasad je izvjesno da je nismo pronašli čitajući sve više i više tekstova.” Drugim riječima, kvantiteta, pa čak ni poželjna uključivost (novih autorica i autora) neće sami po sebi proizvesti zajednički nazivnik, niti ikakve kriterije promišljanja literarnih opusa. Kriteriji sa sobom donose selekcijska načela.
Ali što ako ih i dalje nema, bar ne u stabilnom smislu? Bitno je naglasiti, što čini i Pascale Casanova u knjizi Svjetska književna republika (MeandarMedia, 2024, prijevod Vanda Mikšić), da kulturni centar svijeta nikad nije identičan s ekonomskim centrom. Već od starorimske epohe kulturni je centar “ostao” u ekonomski propalim i porobljenim grčkim kolonijama, da bi zatim do danas trajao na starogrčkom jeziku, u neiscrpivoj riznici starogrčke književnosti i filozofije. Primarni centar vremenom je dobio sekundarne, nove centre, ali nije nestao.
Nijedan centar kulture nije nastao samo zbog ekonomske premoći nekog političkog miljea, nego prvenstveno zbog svoje intelektualne, propitivačke žestine, koja definitivno nije svakidašnja ni česta pojava. Centri kulture također poslovično k sebi privlače periferiju, pri čemu nije rijetkost da velike kulturalne sredine i dalje ne vide sebe kao centar.
Primjerice, SAD se postojano okreće prema Europi. Njemačka sve od Hölderlina za sebe govori da je antička zemlja, naravno onda kad nije istinska domovina bezbrojnih izvedbi Shakespearea. Periferija Hrvatske pri tom je podosta drugačija od njemačke periferije, kao i od ogromnog broja malih kultura europskog, afričkog i azijskog spektra.
Govoreći o današnjim akademskim mjestima konstrukcije “svjetske književnosti”, primjerice najbogatijim anglofonim sveučilištima (koja također nikada neće preskočiti eskploatirati starogrčki kulturni kapital), činjenica je da mnoga od njih izjednačavaju svjetsku književnost s euroameričkom perspektivom Harolda Blooma, dugogodišnjeg profesora na Yaleu i plodnog kritičara opsjednutog idejom “zapadnog kanona” (znakovito je da Ivy League sveučilišta nisu sklona uspostaviti “istočni” ili “južni” kanon relevantne književnosti: prema ostatku nezapadnog svijeta nemaju čak ni pristojno zainteresiran analitički interes). Bloom je i urednik gomile američkih monografija koje slave kritičareve omiljene anglofone prozaike, pjesnike, dramatičare, na čelu sa Shakespeareom, naravno središtem “svjetskog kanona”.
Foto: Unsplash
Ovaj tekst potpisuje osoba koja se također kune u Shakespeareovu literarnu vrijednost i podučava je, ali to ne znači da “centar kanona” ne bi mogli biti Zapisi uz uzglavlje japanske autorice Sei Shonganon, Rumijeva poezija, Gogoljevi prevrednovateljski Revizor ili još bolje sumersko-akadski ep Gilgameš, dešifriran u devetnaestom stoljeću. U postkolonijalizmu, novi kanoni stalno bujaju, malokad uspijevajući za sebe uspostaviti kriterij svjetskosti. I prije Blooma, utjecajnu riječ o tome što je “svjetska” vrijednost neizravno je imao još jedan neprikosnoveni klasicist, kritičar i pjesnik, Amerikanac T. S. Eliot, dakako veliki eurofil, koji u eseju “Moderno obrazovanje i klasici” jednostrano brani europske klasične jezike kao temelj svake klasične literarne i edukacijske vrijednosti (dapače, to je njegov glavni kriterij klasičnosti). Eliot također uvodi u igru i kriterij kršćanski orijentirane edukacije, s kojim bi se danas malo koja sekularna književna republika složila. Ne može, dakle, ni zamisliti da bi izvan antičko-kršćanske Europe moglo biti te famozne, geteovske svjetske književnosti.
Tome nasuprot, Rabindranath Tagore napisao je 1907. godine tekst “Visva-Sahitya” (bengalska riječ za svjetsku književnost) u kome tvrdi da uopće nije stvar u tome gdje je nešto napisano, nego može li neki tekst pojmiti koliko smo svi skupa međusobno povezani i koliko su naše razlike privlačne, fascinantne. Konektivne, ne prijeporne. Za Tagoru, to je jedan od ključnih kriterija svjetske književnosti. Svojevrsna svetost razlike, a ne forsiranje domoljublja kao oskudne istosti. O tome govori i Casanova: posvajanje stranosti dovodi do toga da tvoj jezik i tvoja kultura rastu, obogaćuju se. Casanova: “No nijedna novonastala pozicija ne dovodi do zastarijevanja ili nestanka prethodne pozicije; svaka od njih usložnjava i unapređuje pravila igre.”
Literarnost, posvudašanja
I u recentnoj knjizi Thinking Literature Across Continents (2016) Ranjan Ghosh i J. Hillis Miller ismijavaju ideju “opće inkluzivnosti” svjetske književnosti (ona nije veliki zbir svih nacionalnih književnosti), u korist snage alteriteta pojedinačnih tekstova, njihove retoričke i etičke potkovanosti i pronicljivosti, koje izbijaju iz spoja erudicije koju donosi poliglotsko čitanje i mala lokalna nefamilijarnost i eksperimentalnost retoričke tvorbe. Sve od ruskog formalizma, ponavlja se formula da bilo koje relevantno književno djelo čini omjer “stranog i domaćeg” ili uzora i otklona (nikako ne samo oponašanje uzora, ali izvjesno ne i drvenje samo po vlastitom iskustvu). Možemo to reći i eliotovski: svjetsko djelo nastaje na pregovaralištu “tradicije i individualnog talenta”.
Pascale Casanova
Riječima Pascale Casanova u knjizi Svjetska književna republika: “Velika literarnost koja se vezuje za neki jezik pretpostavlja dugu tradiciju koja rafinira, modificira, širi u svakom književnom naraštaju paletu formalnih i estetskih mogućnosti toga jezika.” A ako se vratimo dvojcu Ghosh i Hillis Miller: kad nam nešto najstranije kroz književni tekst postane blisko, ako se čudno uspije izboriti za pomak od zazornog prema svemu onome što je za nas već izborila i udomaćila vremešna institucija književnosti, onda možemo govoriti da je alteritet nadmudrio jezik “istoga”; velikih literarnih tradicija kolonijalnog svijeta. U praksi, ovaj truizam ne smanjuje kaos oko kriterija. Jer i sama začudnost lokalnih i pojedinačnih otklona različita je u oku različitih promatrača, a ideja toga što je “literarna tradicija” (koliko se točno razlikuju kulturalna kolonizacija i kulturni kapital?) predmet je dubokog sporenja.
Emily Apter 2013. godine piše knjigu Protiv svjetske književnosti (ili o politici neprevodivosti), u kojoj tvrdi da je svaka ideologija svjetske književnosti, a ideologija ima mnogo, u biti svojevrsna trgovina “neadekvatnim” prijevodima tekstova koji svoju dubinu ostvaruju samo na jeziku izvornika. Zastupajući stav da je svjetskost uvijek oblik jezične i kulturalne redukcije, Apter zapravo govori o masovnom tržištu književnosti, a ne o tome da možda ipak jest moguće pregovaranje oko toga kakav je točno literarni tekst koji je za sebe mukotrpno izborio trajniju svjetsku vidljivost ili kakav je točno prijevod koji smatramo dostojnim izvornika (a takvi prijevodi nedvojbeno postoje, unatoč zagrižljivoj i uvelike snobovskoj sumnji autorice).
Za mene je jednako problematična i američka, visokoimperijalistička ideja svjetske književnosti, koju Martin Puchner u svojoj knjizi Pisani svijet (2025) lukavo prevodi u planetarnu povijest pismenosti, cirkularnom argumentacijom i povijesnim anegdotama zaključujući da revolucije u načinu na koji smo “pohranjivali” književnost i prenosili je preko državnih granica ujedno čine i međaše svjetske književnosti, dakle samo treba poštovati “zakon veće pismenosti” (usmene kulture nemaju kulturni prestiž kao pisane kulture) i svjetska književnost bit će ona djela koja su “izdržljivija” na izdavačkom tržištu.
Pogledamo li svjetske statistike prodavanosti knjiga, dakle dokument o izdržljivosti neke knjige na tržištu pismenosti, malo bi se kritičara i teoretičara složilo da su primjeri najveće kvalitete svjetske književnosti upravo Coelhov Alkemičar ili Dickensova Priča o dva grada (na drugom mjestu, odmah iza Biblije). O tome da se Biblija doduše tiska, ali čita u vrlo malom postotku (premda je eklatantni primjer literarne posvudašice), također bi se moglo razgovarati. Tiskati i čitati djelo, naime, nije isto.
Francuska svjetskost
U kontekstu dvostoljetnih sporenja na tu temu, Casanovina Svjetska književna republika, u majstorskom prijevodu Vande Mikšić, donosi sasvim drugačiju perspektivu u igru. Casanova je svjesna da konsekracija (pohvaljujem Mikšić što ovu riječ nije kroatizirala) ili visoka validacija nekog književnog djela ima izravne veze s time koliko je “dugog vremena književnosti”, u smislu kvalitetnih književnih djela od prve pismenosti do danas, autor upio. Ali ovisi i od svoje smještenosti na geokulturalnoj karti, čijom nenarušivom prijestolnicom ova autorica vidi isključivo Pariz. Uopće nije u stanju priznati da je tu vrstu prestiža s nesumnjivo utjecajnim Parizom – samo u dvadesetom stoljeću – dijelio Berlin, u osamdesetima i Barcelona te (recentno) Lisabon. London već dugo nije kulturno središte svijeta (zadnji put je bio u doba Shakespearea), unatoč tome što je jedno od najvećih središta bankarskog i financijskog kapitala svijeta. Ne spominje se New York kao kulturalna prijestolnica, makar je jedna od najživljih košnica umjetnosti, a ne samo glavna adresa američkog kapitalizma.
Casanova je, međutim, zanimljiva jer govori o tjeskobi centra, konkretno Pariza. Svi ga žele osvojiti, svi žele biti prepoznati. Ali to je prilično zahtjevno i onima koji su tamo rođeni i koji se savršeno služe francuskim jezikom. A za umjetnike koji dolaze izdaleka, rješenje nije ni asimilacija ni “krađa vatre”. Treba postati dubinski bilingvalan ili multilingvalan i riješiti se kako idealizacije središta, tako i provincijalnog srama koji se drži samo “naturalizma” bijede i nevolje svoje rodne grude i njene kulturalne oskudice.
Casanova također puno govori o nasiljima velikih tržišta kulture, njihovoj borbi za moć i dominaciju, održavanu raznim produkcijski prestižnim sredstvima (prijevodnim stipendijama, nagradama, festivalima, rezidencijama, kritičkim i akademskim publikacijama, javnim predstavljanjima knjiga itd), s time da tek usput spominje kako zapravo svaki pisac mora živjeti u stanju egzila da bi uopće mogao voditi bitku sa sustavima licemjernih valorizacija i validacija. Iz moje perspektive, ova egzilnost je primarni zahtjev koji se postavlja pred svjetskog pisca. Neki ga naši kvalitetni pisci imaju, ali i dalje nisu dosegli taj status, primjerice Dubravka Ugrešić ili Bekim Sejranović.
Foto: Unsplash
Casanovini primjeri svjetskih literata poteklih iz domaćih krajeva tekođer su interesantni, kao i opravdano malobrojni: Danilo Kiš i Miroslav Krleža, svaki na svoj način u trajnom sukobu s vrijednostima vlastita geopolitičkog konteksta. Kiš je za Casanovu idealan svjetski pisac; osoba koja i poznaje i narušava “kanone i anakronizme”. Krleža odlično kotira kao kritičar malograđanštine, ali i gubi bodove na činjenici da (anakrono) ostaje pisac zarobljen u hiperdefiniranje hrvatstva. S krajnje negativnim stavom prema Europi, mogli bismo dodati. Andrića ni ne spominje, posve u skladu s tezom da se svjetskost ne stječe dobivanjem Nobelove nagrade, nego ukoliko uspijemo odoljeti mistifikaciji i egzotizaciji svoje zemlje. O samom književnom Nobelu, Casanova govori kao o povijesti kriterija koji su se mijenjali – od toga da je u početku vrijedio princip visoke prevodivosti i popularnosti djela, do “angažmana” za ljudska prava koji je trenutno na snazi.
Učenost i kritičnost?
Iako ga nigdje tako izravno ne imenuje, premda ga stalno rabi, bitan kriterij za pripadanje svjetskoj književnoj republici kroz brojne je biografije pisaca opisan kao izvanserijska učenost, nerijetko povezana s prodornim kritičkim kapacitetom. Ne bi bilo procvata hispanoameričkog romana ni takozvane nigerijske renesanse da je nisu upostavili literarni eruditi i poligloti, često paralelno i pisci i kritičari. Tu Casanova ulazi u retoriku “aristokracije književnosti” (koja signalizira koliko joj je stalo napraviti distinkciju prema pučkom i masovnom ukusu), koja nije problematična zbog svoje ekskluzivnosti (stvaranje remek-djela zbilja nije demokratski raspoređeno na sve ljude podjednako), koliko zbog toga što analitičarka ne sumnja u zasluženost svjetskog ugleda grupe pisaca koju drži privilegiranima. Oni su zapravo mahom visoki modernisti. A modernost je shvaćena kao istraživanje “nepoznate sadašnjosti”, eksperiment, stilsko prevratništvo na živom uzorku proživljenosti i promišljenosti.
Koreografska interpretacija slova "K" (Foto: Public Domain Image Archive)
Posljedica: američki guru tiskarskih kriterija svjetske književnosti Martin Puchner ima puno širi, demokratskiji radijus toga što smatra svjetskom kvalitetom literatrnog teksta u odnosu na Casanovu. Tu dolazim do točke u kojoj autorica i čitateljica u meni vode “mrtvu bitku”. Kao autorica, posve se slažem s Casanovom. Visoki modernizam i dalje je glavni kriterij umjetničke književnosti. Kao čitateljica, slažem se u cjelosti i s Puchnerom, odnosno sa svim tumačima svjetske književnosti koji joj dopuštaju veliki radijus.
Čitateljica kaže: zašto Stephen King ne bi bio svjetska književnost – samo zato što nije visoki modernist? Koga briga ako nije, napravio je transžanrovski bogat opus. Zadovoljava najviše kriterije! Spisateljica odgovara: molim te pogledaj redundantnost njegovih rečenica. Svu tu razbrbljanost. Sve te formule. Čitateljica: ali on je izvrstan društveni kritičar, pa čak i esejist! Spisateljica kaže: da, ali jasno je zašto nikad neće dobiti Nobela. Nije dovoljno depresivan. Visoka književnost mora biti o genocidu ili holokaustu (po mogućnosti oboje) i mora stvoriti u čovjeku osjećaj dubokog očaja. Visoki modernizam lovi ranu svijeta, a ne samo čudovišta s lokalnog groblja emocija…
I tako se svađa starih i modernih, visoke i popularne kulture, pa i svađa oko toga doseže li prijevod slojevitost izvornika, nastavlja bez predaha. Svjetska književnost definitivno funkcionira kao krajnje dinamična, otvorena i nestabilna sintagma, koju je potrebno neštedimice pretresati i redefinirati. Ako i kad u tome uspijemo, time naš javni prostor postaje pomalo i kulturalni centar. Ili, da citiram Casanovu: “Kako bi dobili književno priznanje, podređeni pisci moraju se, dakle, pokoriti normama koje proglašavaju univerzalnima upravo oni koji imaju monopol nad univerzalnim.” A svaki monopol je lažan, pa tako i onaj kulturalni. Kulturni centri ne boje se geste osporavanja.
Nulti meridijan kozmopolitizma
Pišući također i protiv još uvijek prisutne romantičarske vladavine nacionalizama, Casanova dokazuje kako se svaka država upostavlja s obzirom na svoje odnose s drugim državama, dakle i ona najnacionalnija mora uspostaviti kulturalnu razmjenu sa čitavim svijetom. Ne možemo pobjeći kriterijima svjetskosti. Glupo se zakopavati iza visokih zidova svog dvorišta, jer time trpimo umjetničko i kulturalno samoubojstvo.
Foto: Freepik
Zato je toliko važan i prijevod knjige Svjetska književna republika na hrvatski jezik: za početak, tek nam predstoji napor da postanemo kozmopolitska zemlja, pa time bar nekoliko koraka bliže središnjoj lokaciji kulturalnog stvaralaštva. A onda i trud usporedbe s bližim i daljim susjedima, da ih pročitamo (žalosno je koliko malo hrvatski pisci čitaju, barem ako sudimo po njihovim romanima, dramama i stihovima) i da se naučimo nositi s horizontom koji nadmašuje tipične negativne predrasude o istoku, zapadu, sjeveru i jugu. I ne treba se praviti da smo toliko fantastično samodovoljni da nam ni ne treba da budemo svijet. Ako ništa drugo, to dugujemo Krleži, kao piscu koji nam je ostavio stotine književnih oporuka u kojima piše kako nema nikakvih “nedodirljivih” funkcija slugu i gospodara; ima samo otvorenih i zatvorenih umova, o čemu ne odlučuje ništa izvan obične, ali zato duboke, maestralne znatiželje jednog lokalnog Zemljanina.
Podijeli na Facebook
