Piše Tanja Tolić
U New Yorku 2018. godine šezdesetpetogodišnjeg Bernharda Wekmana sustigla je prošlost. Stalni predstavnik pri Ujedinjenim narodima osjećao se staro, i to možda prvi put u životu. Shvatio je da je zadnji put bio sretan prije trideset godina, ili još i više. Istinski sretan. Da je desetljećima nakon toga živio samo napola, misleći kako se nema zašto žaliti. Ali nikad više nije bilo kao "onda".
Prošlost ostavljamo u prošlosti – tako je uvijek mislio. Taj ga je stav poštedio melankolije, no povrh svega svijesti o prolasku vremena. No sad ga je odjednom sve to sustiglo: kraj karijere.
Bilo je izvjesno da će se za pet mjeseci, kad dođe taj trenutak, vratiti u Nizozemsku iako njegova žena, Japanka Misaki, ondje nema što raditi. Proteklih je tjedana potiho došao do te odluke. Nakon trideset godina u iseljeništvu… A kad se vrati u Nizozemsku, svakako će živjeti u Haarlemu, u gradu u kojemu nikad nije živio, no u kojemu se odvio najvažniji dio njegova života.
Prije nekog vremena Bernhard je dobio e-mail od jedne od tih sjenki iz haarlemskog doba. Bronno Koolmees dolazi u New York i želi se naći s njim. Bernhard i Bronno prije trideset su godina pripadali Grupi solidarnosti. Grupu je 1975. godine osnovao upravo Bronno koji je, kao i mnogi idealisti ljevičari, htio "učiniti svijet poštenijim i pravednijim, pa makar i za 0,01 posto".
Grupi su, osim njih dvojice, početkom osamdesetih pripadali Felix i Hester, radiolog Ralf, direktorica hospicija Wijnie, tajnica Olga, sociolog Wiebe, profesor Laurens, psihologinja Renate, slikar Tristan i primalja Liza. Deset posto svojih prihoda darivali su za projekte u zemljama Trećega svijeta. Bernhard, već u to vrijeme zaposlen u Ministarstvu vanjskih poslova i u iščekivanju svoje prve misije, uopće se nije uklapao među njih. No svejedno se pretvarao da imaju iste ideale jer se na prvi pogled – na prvo uho! – zaljubio u Lizu. Opsjednut je, naime, njezinim glasom.
Liza je udana za Tristana i iako je svjesna da se sviđa Bernhardu, ničim to ne pokazuje. No Tristan i ona imaju problem – već dugo pokušavaju postati roditeljima i razmatraju različite opcije, ali se uvijek vraćaju na istu: Tristan je neplodan, a oni žele svoje ili barem Lizino dijete, zbog čega Lize učini odlučujući korak prema Bernhardu…
Tako počinje roman "Grupa solidarnosti" nizozemskog pisca Merijna de Boera koji je u prijevodu Svetlane Grubić Samaržije lani objavila Naklada Ljevak, a roman je originalno u Nizozemskoj objavljen 2020. godine. Merijn de Boer (1982.) dobitnik je nagrade Lucy B. en C. W. van der Hoogtprijs za svoje prvo djelo "Nestvlieders" (2011.). Roman "De nacht" (2014.) našao se u širem izboru za književnu nagradu AKO, a knjige "'t Jagthuys" (2016.) i "De geur van miljeonen" (2018.) u užem izboru književne nagrade BNG. Godine 2015. časopis De Volkskrant proglasio ga je "književnim talentom godine".
Grupa solidarnosti, kako otkriva u bilješci na kraju romana, zaista postoji. Njegovi su roditelji bili članovi. Iako je grupa u romanu nadahnuta onom postojećom, razlike su, napominje, brojnije od sličnosti. Nijedan lik ne temelji se na stvarnoj osobi, a osim nekoliko anegdota, svi događaji su izmišljeni.
"Kad sam počeo pisati 'Grupu solidarnosti', pomalo sam strahovao. Želio sam pisati o idealizmu u osamdesetima, no o tome samo znao veoma malo. U to sam vrijeme bio dijete, a i ja nisam baš neki idealist. No što sam dulje pisao roman, to sam bolje uspijevao zamisliti sebe u to doba i tadašnji život mojih roditelja, koji su i sami pripadali jednoj grupi solidarnosti", pojasnio je autor u jednom intervjuu.
Merijn de Boer o skupini ljudi koji žele promijeniti svijet piše na satiričan način, uglavnom indirektno kroz glavnoga junaka koji s ostatkom grupe ne dijeli ideale, ali se prvi put u životu zaljubio i doživio snažnu seksualnu strast. Njegovi prijatelji istodobno su opsjednuti siromašnom afričkom djecom (pri čemu nerijetko zanemaruju vlastitu), voze se isključivo na biciklima (zbog čega Bernhard taji da posjeduje automobil), a njihova skupina pomalo nalikuje hipijevskoj komuni – osim što prodaju stare stvari i tako prikupljaju novac za dobrotvorne akcije, na početku svakog susreta dugo se grle, a vikendima odlaze u šetnje prirodom.
Na tom tragu Bronno i stiže u New York, spreman od Bernharda – koji je u međuvremenu postao diplomatska faca – zatražiti veliku uslugu. Idealist i pragmatičar nalaze u skupom japanskom restoranu – jedan se nada riješiti tibetsko pitanje, drugi sanjari o mlađahnoj Uganđanki Aisi, potpuno nesvjestan na koga ga ustvari podsjeća…
***
"Svakog dana njihova se pozornost morala usmjeriti, poput svjetlucava jata riba, jednim složnim pokretom, prema novoj osobi koju će mrziti. Katkad je predmet mržnje bio ratni zločinac, a drugi put netko tko je dodao odvratan sastojak u guacamole." Otkad se probudi, bezimena junakinja romana "Nitko ne govori o tome" (Naklada Ljevak, prijevod Patricija Horvat) prikopčana je na portal. Promatra slike doručaka u Patagoniji, djevojke koja nanosi puder tvrdo kuhanim jajetom, shiba inua u Japanu koji skakuće sa šape na šapu pozdravljajući vlasnika, sablasno blijede žene koje objavljuju fotografije svojih modrica… Kako to da joj je dopušteno vidjeti sve to?
Ako ste se prepoznali… pa svi smo se prepoznali. Portal iz romana Patricije Lockwood mogao bi se zvati Facebook, Twitter, TikTok ili Instagram: nismo se svi, poput njezine glavne junakinje, proslavili objavom koja je glasila veoma jednostavno – Može li pas biti blizanac? – nakon čega su joj tinejdžeri hrpimice počeli slati rasplakane emotikone, no stupanj ovisnosti o besmislenosti gotovo je jednak. Na društvenim mrežama zato smo što želimo priznanje (da postojimo) i prepoznavanje (da vrijedimo); stvarni život preselio se u virtualno gdje nam nježne osjećaje štiti plavičasto svjetlo ekrana.
Autorica u ovom romanu koji je The Guardian uvrstio u stotinu najboljih knjiga 21. stoljeća čitatelju zapravo pruža književni odgovor na pitanje: kakav je osjećaj biti online? "Nitko ne govori o tome" čitav je napisan u obliku kratkih, često ironijskih fragmenata, nalik statusu na Facebooku ili nešto duljem zapisu na Twitteru (npr. Boljelo ju je nešto u predjelu zatiljka. Bila je to njezina nova klasna svijest.). Većina tih postova ironična je, ponekad i urnebesno duhovita, i junakinja surfa na valu svoje virtualne slave sve dok joj se u bližoj obitelji ne dogodi tragedija.
Takva struktura zapravo ne iznenađuje. Naime, Amerikanka Patricia Lockwood (Fort Wayne, Indiana, 1982.) na Twitteru je aktivna od 2011. godine, gdje je postala toliko popularna da je časopis The Atlantic njezine tvitove uvrstio na svoju listu najboljih svih vremena.
Lockwood piše poeziju, prozu i eseje. Prvu zbirku pjesama "Balloon Pop Outlaw Black" autorica je objavila 2012., a godinu kasnije i proznu poemu "Rape Joke". Njezina druga pjesnička zbirka "Motherland Fatherland Homelandsexuals" uvrštena je 2014. godine u značajne knjige prema izboru The New York Timesa. Memoarska knjiga "Priestdaddy" (2017.), u kojoj je opisala odrastanje s ocem katoličkim svećenikom, ušla je u finale Kirkus Prize te je nagrađena Thuber Prize for American Humor.
Osim što je The Guardian autoričin roman "Nitko ne govori o tome" uvrstio u stotinu najboljih knjiga 21. stoljeća, britanski list The Times uključio je roman u svoj izbor pedeset najboljih memoara u zadnjih pedeset godine. Roman je 2021. godine osvojio nagradu "Dylan Thomas", a bio je i u užem izboru za Bookerovu nagradu te Women's Prize for Fiction.
U romanu "Nitko ne govori o tome" osobno online iskustvo ne razlikuje se od načina na koji bi internet govorio o vlastitom virtualnom postojanju. Patricia Lockwood pita se kako bi internet govorio (kada bi mogao govoriti) o intenzivnom, iscrpljujućem porastu tema zbog kojih se osjeća živim i napetim od bijesa i očaja, pohlepan za svakim znakom pažnje i pohvale koliko god on malen bio?
Tursko-američka književna kritičarka Merve Erme u svojoj kritici romana "Nitko ne govori o tome" piše kako "Patricia Lockwood shvaća da je neobičan trik interneta sposobnost transformacije milijarde kratkih, često grubih i nasumičnih izjava u nešto što se čini neizmjerno i čvrsto stvarnim". Entitet "Internet", nastavlja Erme, prisutnost je koja nas obuzima i čuđenjem i očajem. "U ovom romanu postoji sveobuhvatno 'mi', koje se magično stvara kad god se čini da se svi na mreži oko nečega slažu. Postoji 'ti', izravna poruka čitatelju, ponekad brižna, ponekad optužujuća. Postoji i rastresena 'ona', koja nas ignorira dok objavljuje, klika i skrola do točke halucinacije, ignorirajući ideje da bi moderni romani, poput ovog, trebali prihvatiti staromodne analogne strukture poput 'likova' ili 'zapleta'."
Podijeli na Facebook
