Piše Jadranka Pintarić
"Htio bih vas upitati: jeste li poštovali moju osobu? Jesu li vaše riječi bile lišene vibrantnosti, jeste li o meni govorili s uzbuđenjem, zanosom i strašću koji dolikuju razgovoru o mojem djelu ili ste samo izvukli iz mojih djela neke 'stavove' i oglodali ih kao suhu kost s mojeg kostura? Znate da se o meni ne smije razgovarati dosadno, uobičajeno, svakidašnje. To strogo zabranjujem. Zahtijevam da se o meni govori uzvišeno. One koji se usuđuju o meni govoriti dosadno i nerazborito okrutno kažnjavam: umirem im na usnama i ždrijelo im je ispunjeno mojim truplom."
Kad pisac u pedesetoj napiše takvu poruku kritičarima, što im je činiti? Prvo se smrzneš, a onda se naceriš kad shvatiš da je autor mrtav 55 godina i da se nećeš zahliknuti. Sigurna sam da je on to mislio i posmrtno, ali držim se one negdašnje iz nakladništva: najbolji autor je mrtav autor. (Premda je i s nasljednicima znalo biti nevolja oko udovoljavanja.)
Opak je Gombrowicz. Moraš ostarjeti da shvatiš kako je najbolje neke autore ne upoznati kao osobe, osobito one kojima se diviš – u pravilu ispadne da su krvavi ispod kože, tj. ljudi s manama koje nam se ne svide. Kako sam starjela, tako sam sve manje pisaca željela vidjeti/upoznati uživo. Previše je bilo razočaranja, a povijest književnosti neće im suditi prema nelaskavim ljudskim osobinama. I dalje ne bih stavila ruku u vatru da je to pravedno. Mislim da Gombrowicza ne bih voljela upoznati kad sam bila mlada i nadobudna glede književnih veličina jer bi me satro u tri rečenice, ali sad, kad sam stekla dovoljnu količinu sarkazma da ga mogu pratiti, premda ne i parirati mu, bio bi mi dragi gost na večeri (na stranu sad što ne bio jeo moje veganske specijalitete). Uživala bih kako bi sasjeckao na julienne književnu scenu i flambirao neprikosnovene veličine.
Ništa mu nije bilo sveto, čak ni oni kojima je priznavao neke umne zasluge, poput Czesława Miłosza s kojim je i prijateljevao ili Sartrea kojem je popljuvao Bitak i ništa, premda je egzistencijalizmu ponešto amenovao dok se istodobno rukama i nogama borio da ga se ne uvrštava u egzistencijaliste (bio bi neka vrsta proto-). Razmontirao je logički stihove Danteove Božanstvene komedije i predložio izmjene – izbio je skandal, čak je upućena i prosvjedna diplomatska nota. Opleo je po Borgesu ("najviše se bavi književnošću o književnosti… završi što je dalje moguće od života, u sferi zakučaste metafizike"), Proustu, Kafki itd., ali vratit ću se na odnos s Brunom Schultzom i obzirnost (zamalo nježnost) prema Simone Weil. Stotine stranica nemilosrdne kritike svekolike poljske književnosti mogu se sažeti na univerzalni zaključak: "Probleme postojanja ne može riješiti jedan čovjek – oni se rješavaju, ako uopće, u ljudskosti. Ozbiljna književnost ne služi tome da život učini lakšim, nego upravo da ga oteža."
Witold Gombrowicz (1904. – 1969.) bio je poljski aristokrat i mladi pisac (s dvije knjige i jednom neizvedenom dramom), kad se u kolovozu 1939. ukrcao na prvu plovidbu broda Chrobry za Buenos Aires, s brojnim uglednicima. U međuvremenu je izbio Drugi svjetski rat, Njemačka je pregazila Poljsku i on je zaglavio u Argentini. Ostao je 24 godine i kad je na poziv Fordove zaklade 1963. došao na godišnju rezidenciju u Berlin, zapisao je: "Bila su to tri razdoblja, svako po osam godina, prvo su resili – oskudica, boema, bezbrižnost, besposličarenje, drugo razdoblje – sedam i pol godina u banci, život službenika, treće razdoblje – skroman, ali neovisan život, sve veći ugled u književnosti."
Taman je počeo stjecati ime u poljskoj književnosti, a onda se nađe posve anoniman u petomilijunskom gradu. Da preživi, zacijelo mu je pomoglo plemićko porijeklo – jer uvijek se mogao ogrebati za kakvu večeru kod skorojevića koliko i koljenovića, a na odmet nije bio ni francuski odgoj (dvije francuske guvernante od malena i godina dana studiranja filozofije u Parizu, nakon prava u Varšavi), uz, podrazumijeva se, dar za retoriku i zbunjivanje publike. Našlo se prijatelja i mecena koji su mu pomagali. Ipak je to bilo tavorenje na rubu, osobito uzevši u obzir prethodni život na visokoj nozi. Imao je 35 kad je došao, nije baš prva mladost.
Prevoditelj Adrian Cvitanović ovo je cjelovito izdanje Dnevnika (Disput, 615 str. velikog formata) opremio svojim više nego instruktivnim uvodom (prijevod je posvetio prerano preminulom prijatelju Dariju Grgiću), dodacima koje je preveo njegov profesor Zdravko Malić (1933. – 1997.), tekstovima Protiv pjesnika (1951.) i Sinekiewicz (1953.) te fusnotama nužnim za glatko čitanje bez guglanja. Imamo sreću što je Zdravko Malić bio polonist svjetskog glasa koji je prvi u svijetu obranio doktorat o Gombrowiczu 1965., preveo njegov prvijenac Ferdydurke (1937.) i "ustrajno radio na promociji Gombrowiczevih djela u Hrvatskoj". (Savjet: ako na knjizi vidite ime Zdravko Malić, zgrabite za čitanje, ne samo da je bio vrstan polonist, nego i čovjek istančana ukusa i erudicije.) Adrian Cvitanović postojano je na putu svog profesora: pomnjivo bira što će prevesti i njegovo je ime u impresumu jamac kvalitete djela, a prijevodom Dnevnika ispisao si je svojevrsni spomenik u polonistici. Nije riječ samo o kvantiteti, broju stranica, nego i prijevodu koji živi i diše na hrvatskom, svakim retkom, leksikom i sintaksom, utjelovljenjem stila, svjedoči o majstorstvu vladanja i poljskim i hrvatskim.
Gombrowicz je u književni život vratio Jerzy Giedroyc, osnivač i urednik mjesečnika Kultura u Parizu, u kojem je objavljivalo mnogo poljskih emigranata. Nagovorio ga je da piše dnevnik koji počinje u Buenos Airesu 1953. a završava u Venceu 1969. Ne samo što je to na kraju ispalo remek-djelo, nego i najvažnije što je napisao, što je prošlo kušnju vremena, a usto je, kako kaže Adrian Cvitanović, "Dnevnik spomenik koji je Gombrowicz podigao samome sebi i lansirao u književnu orbitu". Giedroycova je zasluga i što su ti zapisi objavljeni u obliku knjige. Uzgred, zanimljivo je kroz cijeli svezak uočavati važnost koju su nekoć imali književni časopisi: mogli su stvarati zvijezde i pokapati novake ili nemile, polemikama su održavali živost književne scene, honorari su bili pristojni, imali su pretplatnike po svijetu i čitatelji su autorima pisali pisma koja im je redakcija prosljeđivala.
Često izlaze novi prijevodi i nova izdanja Dnevnika diljem svijeta, jer uvijek će biti čitatelja koji će zaroniti u tu riznicu tekstova o književnosti, kritici, filozofiji, slikarstvu, muzici, povijesti, ljudskim karakterima i navadama, uz crtice iz svakodnevice i anegdote, a sve začinjeno Gombrowiczevom lucidnošću, erudicijom, beskompromisnošću, (samo)ironijom, satirom, cinizmom, nevjerojatnim darom za detalje, mistifikacijom (ponekad ne možete znati je li vam podvalio fikciju pod fakciju). I sve pršti. Da, ništa mu nije bilo sveto da ne bi to išao svojim oštrim logičkim umom rastaviti na proste faktore i ismijati, ali nije bio razaratelj. Uvijek je imao protuprijedlog. Velik dio Dnevnika čini njegov osebujan program kakva bi se književnost trebala pisati (forma je najvažnija), kakve bi postulate trebala zagovarati i za što se zalagati. Ne morate se slagati s njim, ali svakako će vas natjerati da se zamislite. Jednako tako je napravio i program za pisanje kritike – kojem nemam prigovora (ali jao si ga onima o kojima ću poslije tih zahtijeva pisati).
Za kritiku kaže da je diletantska, nemoralna uzurpacija, parodija stila, utjelovljenje pretencioznosti, sve su to "majstori trivijalizacije, umjetnici pretvaranja surovog života u dosadnu kašu". Kritičari ne bi smjeli prosuđivati, nego samo opisivati svoju reakciju: "Nikad ne piši o autoru ili o djelu – samo o sebi pri sučeljavanju s djelom ili autorom... piši kao umjetnik. Kritika mora biti intenzivna i vibrantna poput onoga što dotiče".
Nije štedio ni tzv. avangardnu kritiku (valjda bi to danas bila akademska?) koju zove "pretenciozan kič koji služi za teroriziranje (čitatelja, ali i urednika)… područje zatrovano snobizmom i samohvalom". Neizdrživa je ta njihova pseudoznanost kojom "udaljujući još više djelo od osobe, poimajući ga kao estetsku ili sociološku pseudomatematiku, otvarajući time širom vrata pedanteriji i dosadnim raščlambama te slobodi, strukturiranoj u naizgled ozbiljnoj znanstvenoj preciznosti". Ni sebi ne bi priznao netko tko se u tome prepoznao.
Foto: Bohdan Padzowski
Mnogo je polemizirao, nikome nije ustuknuo, ali zašto: "Više se volim poigravati svojim neprijateljima nego ih poraziti." Najbolja mi je ipak ova: "Kritičari! Pišite tako da bismo nakon čitanja znali je li to napisao plavušan ili brinet!" Ne mogu citat staviti u ženski rod (onomad je bilo tako malo kritičarki da nisu bile vrijedne spomena), a ipak imam živopisnu sliku u glavi. Otkad je tisak postao jeftin, svatko se može okititi nekim sveskom, knjiga je puka roba na tržištu, podložna marketinškim smicalicama, k tome je postmoderna uništila kriterije, Gombrowiczevi zahtjevi mogu biti samo utopijska čežnja: "Načelni problem jest problem čim pametnije tim gluplje."
Kad bi se polemike zahuktale, pisao je o sebi u trećem licu, u kurzivu, oblaporno kao što je i protivnike "častio" svojim duhovitim bujicama. Bio je tamo u Argentini osamljen i samonikao, informirao se iz novina i časopisa – uvijek sa zakašnjenjem, što zapravo onomad nije bilo ni bitno. Dopisivao se intenzivno, s manje ili nedostatkom simpatija, podsjećajući "oni koji ne pišu tintom, pišu krvlju". Bio je ojađen što nema novaca da si kupi knjige koje su mu trebale, osobito kad bi vidio biblioteku kakva bogatuna koja je bila ukrasna, a ne upotrebna. U Buenos Airesu bio je 1962. svjetski kongres PEN-a i promatrao ga je sa strane, iz hotelskog predvorja, ustvrdivši da: "Umjetnika ništa ne kompromitira više od drugog umjetnika."
Takve svijesti danas više nema, svakog se može kupiti, svi se međusobno kompromitiraju. Ostao je dosljedan, pitajući se što znači "jedan od mnogih". Bio je jedini! Radim i živim istodobno u svijetu vizualne umjetnosti i književnosti a nikad nisam čula da se itko zapitao o "ljudskom horizontu". Ne, uspjeh se mjeri novcem, namjesto jedinstvenošću: "Da – ja sam čovjek. Ali jedan od mnogih. Od koliko? Ako sam jedan od dvije milijarde, to nije isto kao da sam jedan od dvjesto tisuća ljudi." E pa Gombrowicz je jedan od malobrojnih.
Njegove knjige su, naravno, u komunističkoj Poljskoj bile zabranjene (osim u kratkom razdoblju sredinom 1950-ih), a ipak je dizao buru svojim stavovima o tome što je identitet Poljske i kako njezinu kulturu učiniti dijelom Europe. Smatrao je da se ne smije klečati pred nacijom/državom jer se tako ne može razviti jaka osobnost koja je jedina sposobna za velika djela. Snaga kolektiva uvijek je nauštrb pojedinca. Poljsku treba "prevladati", a osnažiti individualno poljaštvo. Kititi se u inozemstvu nacionalnim veličinama poput Chopina ili Marie Curie-Skłodowske, primitivno je i dokaz osjećaja manje vrijednosti – jer oni su bili jake osobnosti kojima nacionalnost nije ni naudila ni pomogla. Najgorljiviji domoljubi na svijetu samo su najproračunatiji domoljubi (poznato?). "Naša književnost, primjerice, lišena svekolikog istinskog individualizma, mogla se odvažiti jedino na afirmaciju naroda."
Foto: Bohdan Padzowski
I eto što iz toga slijedi: Gombrowicz ne vjeruje u ravnopravnost i demokraciju u umjetnosti. "Dvije su velike laži današnjice: laž crkve da svi imaju jednaku dušu; laž demokracije da svi imaju jednako pravo na razvoj. Mislite da te ideje predstavljaju trijumf duha? Što vam pada na pamet, one proizlaze iz tijela, taj se pogled u biti zasniva na tome da svi imamo jednako tijelo." Upravo je umjetnost negacija jednakosti jer: "Umjetnost je aristokratska do srži, poput princa kraljevske krvi." Dar ili genij jednostavno prosječni nemaju i zalud je milijunima financirati umjetnost u narodnim demokracijama jer se iz toga "rodi miš", tj. "cijela 'proizvodnja' svodi se na trkeljanje". Žestilo ga je što se umjetnost svodi na proizvodnju, tržište, čitatelja, zato što "umjetnost nije fabriciranje pričica za čitatelje, nego duhovni suživot". Uze mi riječ…
O poljskom velikanu Henryku Sienkiewiczu, dobitniku Nobela 1905.: "Štivo koje kinji… prilično jadno… kakav bofl… Veličanstveni genij! – i valjda nikad nije bilo tako prvorazrednog drugorazrednog pisca." Svjetski poznati citat. Manje je popularan onaj u kojem se mnogi prepoznaju, dobiješ potrebu istražiti vlastite kriterije i ukus te očistiti ih od školovanjem nametnutih veličina: "Prokleto Joyceovo potomstvo! Neka budu prokleti oni koji se poput njega polako, hladno, bave književnošću pisanom za književnost, uzvišenom, ezoteričnom, koja se zasniva na uskom krugu upućenih, dok se ja dosađujem, padam u nesvijest, venem!"
Žao mi je, Witolde, ali Kafka ipak nije u toj grupi. Međutim, od poljskih suvremenika nikad nije izvrijeđao Czesława Miłosza, kojeg je ponekad hvalio uspoređujući ga sa samim sobom, poznavali su se i dopisivali, cijenio je što se nije povinovao prevladavajućem poljskom emigrantskom duhu samosažaljenja.
Štrecnulo me koliko mi je išao niz dlaku tekstom Protiv pjesnika (1951.), "jednostavno u ime elementarne zlobe koju u nama pobuđuje svaka stilska pogreška, svaka laž, svaki bijeg od stvarnosti". Samo digneš obrvu na to što netko neprijeporne književne veličine kaže da u pjesništvu vlada "najnezrelije ljudsko bunjište, blef, mistifikacija, snobizam, laž i glupost". Mnogi potajice gaje sumnju da nešto ne štima na toj sceni, ali nitko se ne usudi reći: "Zar pjesnici ne stvaraju pjesnike? Zar oni ne traže samo vjernike, tj. onakve kakvi su i sami? Zar te pjesme nisu proizvod jedne jedine i uske grupe? Zar one nisu hermetične?... Pjesnici ne samo da pišu za pjesnike nego se uzajamno hvale i odaju si počast. Taj se svijet, bolje svjetić, gotovo nimalo ne razlikuje od drugih hermetičnih i specijalističkih svjetova: šahisti smatraju da je šah vrhunac ljudske stvaralačke moći, imaju svoju hijerarhiju… i suviše velik broj genija…"
Foto: Photoshot / PAP
U mnogočemu je bio ispred svog vremena, primjerice, nije bio poput današnjih zelenih, ali shvatio je "da komunistička pravednost, kao i katolička, ne uključuje životinje. I za tu doktrinu čovječnost završava na čovjeku. Zabranjuje da čovjek iskorištava čovjeka – ali pristaje na iskorištavanje životinja." U Argentini je mnogo boravio u prirodi, imao je problema s astmom i bolestima dišnih putova, često se morao sklanjati u planine ili na plantaže prijatelja. U prirodi je razvio i osjećaj za bol drugih bića, kad je shvatio jednom da se boji "patnje muhe". Divne su dvije priče o toj temi: prva, kad promatra veleposjednika i njegovu svitu kako se odnose prema ranjenom psu; druga, kad na pješčanoj plaži s jakim vjetrom opazi da su se neki kukci, nazvao ih je jednostavno žohari, okrenu na leđa i bespomoćno se koprcaju, pa on krene štapom okrenuti jednog, drugog, trećeg, dok ne uvidi da ih ima na stotine i pita se kad završava njegova samilost prema bubama. Usprotivio se jahanju konja hira i hobija radi! Ponižavajuće je to za životinje koje su nam pomogle da stvorimo civilizaciju, trebali bismo ih ostaviti njihovoj prirodi.
Jasno je napisao da se zalaže za eutanaziju: "Tko vam brani da civilizirate smrt?" Napisao je 1958., a mi i danas isprazno trkeljamo o tome. Ni u jednom trenutku ne može se smetnuti s uma da je Witold ipak odgojen u katoličkoj Poljskoj – tim više je njegovo suprotstavljanje dogmama važnije i teže. Što se njega tiče, "umiranje u muci" ili "nakon duge i teške bolesti", trebalo bi biti stvar izbora: "Iznuda, sadržana u neprirodnom otežavanju umiranja, puka je svinjarija koja narušava najosnovnije ljudske slobode. Jer moja se najviša sloboda zasniva na tome da si u svakoj sekundi mogu postaviti hamletovsko pitanje: 'biti ili ne biti?' – i imam potpunu slobodu ne odgovoriti na njega." I to pravo na smrt, kaže, trebalo bi bili u ustavu. Uze mi riječ…
Kad smo već kod odnosa prema vjeri i bogu, zapanjujuće je da na svih zamalo tisuću kartica teksta na kojima je sve i svakoga izvrgao ruglu (čast iznimkama), raznježen piše o tome kako čita Simone Weil (doduše, prisilno, za argentinski tjednik), ali ne može je rastranširati u svom stilu. Njezina nedužnost u vjeri i njega je razoružala (tvrdim da je Weil izmislila svog boga, nema veze s kršćanstvom još manje katoličanstvom), nije krenuo u napad svim logičkim oružjem, povukao se: "… promatram je s udivljenjem i kažem: kako se, uz pomoć kakve čarolije ta žena uspjela toliko duhovno očeličiti da može biti ravna onom što mene uništava?"
E da, dragi Witolde, to je do dana današnjega neodgonetnuta čarolija. Bila je posebna, slažem se, samo što pretjeruješ, nisi jedinica mjere: "Uvijek me čudilo kako mogu postojati životi koji se zasnivaju na drugačijim načelima od mojih."
Eh, žene! Optužilo ga da gaji prezir prema ženama. Tja, kako bi, kad je iz brojnih, zamalo sladostrasnih, opisa mladića bakrene puti i čvrsta tijela jasno kome je bio više sklon, premda će poslije nijekati, u skladu s duhom vremena, homoseksualnost. Zapravo, kad se u/i između redaka sve sabere, pribrojivši i nebrojene stranice ode mladosti (često umotano u književni program – jer samo mladost može iznjedriti onu njegovu famoznu Formu), jasno je da ništa ljudsko nije mu bilo strano. Pri početku ima jedan nadnevak koji na prvu smrdi na mizoginiju: zamjera mladim ženama što su pale žrtvom društvene konvencije da svoju ljepotu i šarm stave u službu lova na muža i razmnožavanja, što se odijevaju pariški frivolno – za njega je to nakazno. No na drugo čitanje nije! Kao što je umjetnicima uzvikivao "budi svoj" (da, baš kao i naš Šenoa, ali kontekst je bitno drugačiji), tako zapravo i ženama poručuje da moraju biti neovisne u svojoj ljepoti i umu: "… omražena je današnja ženstvenost, a ne žena. Nisu omražene pojedine žene, nego onaj stil koji se među njima stvorio i kojemu je svaka podložna. Tko pak stvara ženstvenost? Muškarac." I žene se toga moraju osloboditi. Bilo je to 1954. – je li se umnogome promijenilo?
Opak je Gombrowicz. Ne fali mu nadmenosti, samopouzdanja, svijesti o umnoj nadmoći, te u skladu s tim i, da prostite, posve zdrave narcisoidnosti. Kao što je znao da umjetnosti nema bez samosvojnosti, tako je danas jasno da njegova remek-djela ne bi bilo bez svih tih osobina koje doživljavamo kao negativne. A nisu, ono što iščitavam kao njegovu groznu manu jest nemogućnost suosjećanja. Pripovijeda priču kako mu je sav potresen i u suzama prijatelj došao reći da mu je na kćerkicu pala kipuća voda, da je u bolnici vjerojatno na umoru. Witold grozničavo razmišlja kako da pobjegne od prijatelja i njegove nesreće, situacija postaje tragikomična (to je tip teksta kad ne znamo je li izmišljeno ili stvarno), ali nešto poslije, kad bi trebao suosjećati s duševno bolesnom sluškinjom svojih prijatelja, priznaje sebi: "… više od tuđe nesreće muči te činjenica da ne znaš što bi sa sobom suočen s tuđom nesrećom."
Grozio se svjetine, nije vjerovao u humanost znanosti (s pravom!, da tek vidi UI), kad se vratio u Europu i shvatio da ga zbog popularnosti kane uključiti u nekakve spektakle, utekao je, čak napravio scenu u Berlinu kad je već najavljen odbio čitati na pozornici vlastiti tekst preveden na njemački.
Pogodilo ga je i kako su ga primili u Parizu: "… francuske novine su naglašavale moj grofovski izgled i aristokratske manire, a talijanski je tisak pisao o gentiluomo polacco." Gadilo mu se što pisci postaju poput kulturnih trgovačkih putnika i odbio živjeti u "klubu uzajamnog obožavanja". Ha ha, crkoh, a mi imademo Društvo uzajamnog obožavanja. Pa kako da mu ne priznam ne samo predivnu duhovitost nego i proročanski dar!
Žalostilo me kako je okrutno pisao o prijateljevanju s Brunom Schulzom, u mladosti, 1934. i 1935. u Varšavi, kad su bili početnici, svaki s jednom objavljenom knjigom, zalazili u kavane u kojima se okupljao književni svijet, čeznuli za priznanjem. "Bruno me obožavao, ali ja nisam obožavao njega" – i nikakve osjećaje nije mu uzvratio, nije ga čak dokraja ni pročitao, nije mu uzvratio pohvale. Smatrao je da su njih dvojica na dva suprotstavljena pola: "Bruno je bio čovjek koji se poricao. Ja sam bio čovjek koji se tražio. On je žudio za uništenjem. Ja sam tražio ostvarenje. On se rodio da bude rob. Ja sam se rodio za gospodara. On je žudio za poniženjem. Ja sam želio biti iznad i superioran. On je bio židovske rase. Ja sam bio iz poljske plemićke obitelji." Razumijem razočaranja promašenim prijateljstvima, ne samo mladenačkim, da mi netko naknadno plati vrijeme provedeno nad plakanjem i žaljenjem nad propalim prijateljstvima, stekla bih hacijendu. Ali roba i gospodara ne mogu oprostiti ili, bez diskrecije i prema bivšem: "Lažni asket, tankoćutni svetac, lascivni redovnik, nihilistički ostvaritelj… Ja sam pak želio biti svoj, ne umjetnik, ne ideja, ni bilo koje svoje djelo – želio sam biti svoj. Biti iznad umjetnosti, djela, stila, ideje." Postao je, možda i zato što nije prešutio.
Veselilo me pak kako je bio zajedljiv prema slikarstvu, u kojem kao i u pisanju, svi žele sudjelovati (valjda je slutio u što će razviti ti amaterski pokreti koji će tražiti i steći tzv. legitimitet umjetnosti). Odeš na radionicu i naučiš pisati i slikati, mam si nalijepiš na čelo "umjetnost". Međutim, od početka do kraja Dnevnika napadao je štafelajnu umjetnost zato što je puki "nagon za posjedovanjem, trgovinom, upućenošću, sakupljanjem, možda više povezana s time nego s estetskom nasladom". Što bi tek rekao da je doživio konceptualnu umjetnost ili kompjutorsku, performans, arte povera, instalacije i sl.?
Kako da završim tekst o knjizi i čovjeku koji me uspio preneraziti svakom stranicom; kako da prestanem tako oblaporno citirati tog grofa književnosti, princa lucidnosti, kralja umnosti? Bijedno je reći da je bio kontroverzna ličnost, danas popularan pridjev, jer nije: samo je bio svoj i jedinstven, beskompromisan, a opet čovjek vrlina i mana, oprostivih zbog rijetke genijalnosti. Znate za mali milijun internetskih stranica s pametnim citatima slavnih i anonimnih? E pa tamo bi trebao biti veliki milijun Gombrowiczevih citata, a nije. Ako poživim i kad odem u penziju, prepisat ću sve njegove pametne i zazorne misli koje sam manijakalno podcrtavala, pa ih staviti online – nema vam boljeg new age gurua od njega (uostalom predvidio je da će književnost postati self-help, ali morala bih opet citirati, a navodno sam se i previše nacitirala, protiv čega je, tja dakako, on bio žestoko).
Uostalom, "čitanje nije manje stvaralački čin od pisanja".
Podijeli na Facebook
