Piše Tanja Tolić
Godine 1899. sedamnaestogodišnja Emma Rauschenbach, jedna od najbogatijih švicarskih nasljednica, zaljubila se u siromašnog liječnika za luđake, Irrenarzta. Psihoanaliza je u to vrijeme bila tek u povojima, zanimanje nije bilo osobito na cijeni, no Emmini roditelji ohrabrili su vezu jer su željeli da im kći bude sretna. Irrenarzt je, kao što znamo, bio mladi Carl Jung, u to vrijeme do grla u dugovima: moguće da je mladu Emmu oženio iz ljubavi, ali vjerojatnije je da je to ipak bilo zbog novca, jer prvi potez u njihovoj bračnoj zajednici bio je da isplate njegove dužnike.
Razloga za brak još je bilo, kako otkriva Catrine Clay u nedavno objavljenoj knjizi "Labyrinths: Emma Jung, Her Marriage to Carl and the Early Years od Psychoanalysis". Najprije, Jung je bio inteligentan i radišan, a drugo, Emmin otac zarazio se sifilisom tijekom rijetkog "posrnuća" na poslovnom putu u Budimpeštu.
U trenutku kad se oženio, Carl Jung je bio djevac, otkriva autorica knjige. No kako su rasle njegove profesionalne ambicije, rasli su i njegovi seksualni apetiti, pa je brak Jungovih, koji je potrajao više od 50 godina, do Emmine smrti 1955. godine (Jung je preminuo 1961. godine), u najmanju ruku bio nekonvencionalan - pravi labirint različitih emotivnih stanja, kako i kaže naslov knjige. Imali su petero djece.
Catrine Clay je naslov za biografiju preuzela iz Jungovog rada iz 1925. godine, "Brak i psihologija veze", u kojem on tvrdi kako povezanost s roditeljima - bila ona dobra ili loša - direktno utječe na izbor bračnoga partnera. Tipična zajednica, tvrdio je Jung, najčešće se sastoji od jednog partnera koji je imao pozitivan odnos s roditeljima i drugoga koji nije. Pokušaji da se u takvoj zajednici održi ravnoteža, da prvi pomogne drugome, često dovode do toga da se prvi, odrastao u zdravoj atmosferi, izgubi u labirintu kompleksne osobnosti drugoga. Kako Clay opisuje i u članku objavljenom u Guardianu, moguće je da je Jung opisivao upravo svoj brak, posebnu svoju inteligentnu i sposobnu suprugu koja se borila s kapricima i seksualnim eskapadama svojega muža.
Kako god, Jung je izgleda vjerovao da je preduvjet dobroga braka dozvola za nevjeru. Mnoge od tih ljubavnica bile su Jungu najprije pacijentice; u prvim danima psihoanalize, kako smo vidjeli i u filmu Davida Cronenberga iz 2011., "Opasna metoda", privatno i profesionalno nije se uvijek razdvajalo. Analizandi bi često nakon analize i sami postajali analitičari; to je bio slučaj s Wolff, ali i sa Sabinom Spielrein. Pored toga, u prvim teoretskim tekstovima, psihoanalitičari nisu opisivali samo, primjerice, svoje snove, nego i snove svojih bližnjih. Brak Jungovih dodatno je komplicirala činjenica da je Emma često, kad bi imala problema sa suprugom, pomoć tražila od Freuda s kojima je bila bliska prijateljica. Kad je Jung pokušao preuzeti Emmu kao pacijenticu, Freud mu je ponudio utješan savjet: "Mislim da je potpuno nemoguće analizirati vlastitu suprugu."
"Labirint" je, pored svega, i prva knjiga koja priznaje Emmin doprinos i Jungovoj teoriji, ali i psihoanalizi kao disciplini. "Svijet ne bi poznavao ovakvog Carla Junga da u pozadini nije bila njegova supruga", piše autorica knjige.
* Tekst je originalno objavljen u tjedniku Globus
Podijeli na Facebook
