Fjodor Mihajlovič Dostojevski

Fjodor Mihajlovič Dostojevski (1821-1881) ruski je književnik ukrajinskog porijekla, romanopisac, novelist i publicist, jedan od najznačajnijih književnika u povijesti. Fjodor Dostojevski bio je sin školovanog liječnika Mihaila rođenog u Ukrajini, inače pripadnika nižega plemstva, za kojeg se prema nekim istraživanjima tek pretpostavlja da su ga ubili vlastiti kmetovi zbog okrutnoga postupanja i ponižavanja. U svakom slučaju Fjodor je bio vrlo blizak svome ocu što se posebno iščitava u njihovim pismima, a nakon njegove smrti snažno se uzrujao i doživio prvi napad epilepsije. Fjodorova majka Ruskinja Marija Fedorovna bila je temperamentna žena veselog karaktera, voljela je poeziju, ali je nažalost preminula od sušice 1837. godine.
Dostojevski pohađa i završava vojno-inženjerski studij u Sankt Peterburgu, no rano odlučuje da će se posvetiti spisateljskomu pozivu. Prevodi Balzacovu “Eugeniju Grandet” i pod utjecajem Gogolja piše svoje prvo djelo, dulju pripovijest “Bijedni ljudi” (1846.), epistolarnoga oblika, koja je oduševila najznačajnijega ruskoga kritika Visariona Bjelinskog i lansirala Dostojevskoga u sferu ruskih književnih krugova. U to se doba Dostojevski približava i ulazi u kružok utopijskih socijalista koje je predvodio Butaševič-Petraševski, čija se “revolucionarna” djelatnost sastojala uglavnom od privatnih rasprava o budućnosti Rusije, reformi društvenoga sustava, demokratizaciji i oslobođenju od kmetstva. Na književnom planu, slijedilo je prvo doista snažno ostvarenje, kratki roman “Dvojnik” (1846.) u kojem je prikazan rasap ličnosti činovnika Goljatkina koji tone u shizofreniju u nizu halucinacija u kojima se miješaju zbilja i mentalne projekcije.
Prijelom u životu Dostojevskoga dolazi 1849., nakon zabrane kluba “petraševaca”, uhićenja te sadističke farse što ju je izvela carska policija: autor i njegovi drugovi u zoru su izvedeni na inscenirano strijeljanje, i dok su očekivali egzekuciju pred strjeljačkim strojem, došla je “carska pomilovnica” kojom su, tobože, pomilovani i osuđeni na sibirsku robiju i progonstvo. U stvari, caristički autoriteti nisu ni mislili strijeljati zbunjene petraševce, nego se radilo jedino o iživljavanju nad nemoćnim ljudima. Na robiji Dostojevski proživljava ideološku preobrazbu (o kojoj postoje različita mišljenja). Iz suprotstavljenih je stavova dosta vidljivo da je Dostojevski i prije robije naginjao kršćanskom misticizmu. Novo u svjetonazoru Dostojevskoga nakon sibirske katorge jest glorifikacija carizma, ruskoga pravoslavlja i nacionalizma, te općenito protuzapadnih stavova u kojima se Dostojevski približio slavjanofilima, no nikad potpuno. Pisac je četiri godine robijao, a nakon toga morao je četiri godine služiti kao običan vojnik u surovim uvjetima zabačenih krajeva azijske Rusije.
Nakon povratka u Sankt Peterburg Dostojevski objavljuje “Zapise iz mrtvoga doma” (1860.-1862.), fikcionalizirani opis vlastita robovanja. Ta knjiga ostvaruje velik uspjeh i donosi autoru djelomičnu carevu rehabilitaciju. No, nesređene obiteljske prilike (prvi brak s histeričnom udovicom koja je bolovala i umrla od tuberkuloze), kao i osobna ljudska drama (pojačavanje simptoma epilepsije, kockarska strast koja ubrzo prelazi u opsesiju, smrt brata Mihajla s kojim je zajednički uređivao novine, kojemu je nakon toga morao uzdržavati brojnu obitelj), dovode Dostojevskoga u tešku situaciju koja je djelomično usporila njegovo stvaralaštvo - primjer je roman “Poniženi i uvrijeđeni” (1861.) koji zaostaje za većinom njegovih prijašnjih, a kamoli budućih djela.
Da bi pobjegao pred vjerovnicima, autor odlazi na putovanje u Europu (1862.); boravi u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji i Engleskoj. Tijekom 1860-ih u još je nekoliko navrata posjetio Europu, ovaj puta s drugom ženom, Anom Snjitkinom, koja mu je donijela obiteljski mir i sreću, postala majkom njegove djece (u Rusiji još žive direktni potomci Dostojevskoga) te ga odvikla od kockarske ovisnosti.
Godine 1864. Dostojevski objelodanjuje briljantne “Zapise iz podzemlja” - jedan od najintenzivnijih ispovjednih kratkih romana.. Dostojevski je razvio tehniku struje svijesti davno prije no što je postala popularna u angloameričkom romanu 20. stoljeća (primjer je dulja pripovijest “Krotka”), sažeo je radnju u svega nekoliko dana (“Idiot”) ili sati, dajući vremenski presjek u svijesti naratora (“Krotka”), te stvorio istinski “polifoni roman” (kako ga je nazvao istaknuti ruski teoretik Mihail Bahtin) u kojemu mnogoglasje ideološke i vjerskofilozofske borbe koja razdire protagoniste nalazi izraz kako u interioriziranim svijestima, tako u dramski nabijenim dijalozima.
U velike romane Dostojevskoga obično se broje sljedeća djela: “Zločin i kazna” (1866.), “Idiot” (1868.), “Bjesovi”/”Demoni”/”Zli dusi” (1872.), “Mladić”/”Žutokljunac” (1875.), “Braća Karamazovi” (1881.).
Dostojevski je umro 1881., iznenada, nakon krvarenja uzrokovanoga epileptičnim napadajem. Život mu je u posljednjim godinama bio sređen, i može se reći da se oslobodio materijalne oskudice i nevolja koje su ga pratile veći dio života. Kanio je napisati ostatak “Braće Karamazova” (koji su zamišljeni kao dio trilogije ili čak tetralogije), no sudbina ga je omela u naumu. Priređen mu je veličanstveni pogreb u kojem je, po procjenama policije, sudjelovalo i 100.000 ljudi, mahom studentske omladine, a sam se pogreb pretvorio u demonstracije protiv carizma.
Sva su narativna djela Dostojevskoga prevedena na hrvatski u više navrata, te je izašlo nekoliko izdanja njegovih izabranih djela. Od publicističkih radova, koji čine manje vrijedan dio njegova opusa, preveden je samo dio. (Izvor: Wikipedija)