U svom prvom romanu Lana Derkač, jedna od najistaknutijih suvremenih hrvatskih pjesnikinja, tematizira svakodnevicu junakinje koja je istovremeno pasivni promatrač, kroničar domaćih i svjetskih zbivanja, te aktivni analitičar, koji se zadanosti činjenica opire tako što ih poetski interpretira. Junakinja-pripovjedačica ulovljena je u mrežu obiteljskih odnosa i svakodnevice koju osjeća kao stranu i čijoj nužnosti nastoji umaknuti. Odnos prema majci i baki, sebičnost, egoizam i ignorancija kao etos današnjeg čovjeka, pirane u poljskoj rijeci Visli, prehrana u domu umirovljenika, drama zbog urušavanja Kupske ulice, neka su od čvorišta oko kojih se plete ovo slojevito tekstualno tkivo. U romanu, kao bassso continuo koji prati pripovjedno mnogoglasje, odzvanja pitanje: može li se umaknuti starosti, smrti, nasilju, depresiji, nepravdi? Usprkos tome što smo zatvoreni u mašinu svijeta i zatočeni u linearnosti kretanja, autorica nam pokazuje kako se i u sasvim banalnim stvarima, ukoliko ih se marljivo i uporno uči gledati, može pronaći svjetlo, mekoća, oblik te one odmah postaju utočište i čitatelju.
Podijeli na Facebook
