Iako objavljen 1890., prvi roman Knuta Hamsuna “Glad” često se navodi kao literarni uvod u 20. stoljeće i izniman primjer “moderne psihološke literature”. Bio je književna senzacija po izlasku: sadržajem svojevrstan šok za ondašnje čitatelje, a inovativnošću prava noćna mora za ondašnje književnike! U svojoj inačici “Portreta umjetnika u mladosti” Hamsun opisuje kako se, kao mladac, pokušavao probiti kao pisac u Kristianiji (danas Oslo); kako se sâm, bez stalnog zaposlenja i prihoda, bez prijatelja i ičije pomoći, borio s nepojmljivom glađu i neimaštinom. “Umjetnički oblikovane” životne situacije neimenovanog glavnog lika u većem dijelu su autobiografske i upravo je nevjerojatno što je sve proživio i kroz kakve je užase prolazio, stigavši gotovo na rub samodestrukcije, a još je nevjerojatnije s kakvim je stoičkim mirom, bez protesta – doduše, par puta se bezuspješno obratio Bogu – kroz sve to prošao. Sam autor je svoje remek-djelo opisao kao “tajanstvenu igru živaca u glađu izmučenom tijelu”, ali među redovima kriju se još nebrojene krasote, profinjene misli, suptilne analize... baš za guštanje. Podsjetimo još da je Hamsun više nego zasluženu Nobelovu nagradu dobio tek 1924., nakon izlaska “Blagoslova zemlje” (također u izdanju Šarenog dućana), a poslije čitanja “Gladi” možemo se pitati, i teško si objasniti, zašto ju nije dobio i koje desetljeće ranije...
Podijeli na Facebook