Hannah Arendt (1906-1975), njemačko-američka politička teoretičarka. Rođena u Hannoveru. Od 1924. do 1933. studira filozofiju kod Husserla, Heideggera i Jaspersa. Napušta Njemačku i boravi u Parizu (do 1941.) gdje radi za mnoge židovske organizacije. Prisiljena napustiti Francusku, odlazi u New York gdje djeluje u utjecajnom krugu pisaca i intelektualaca oko časopisa Partisan Review. U poratnom razdoblju podučavala je na brojnim američkim sveučilištima (Princeton, Berkeley, Chicago). Sve do svoje smrti usko je bila povezana s New School for Social Research, gdje je predavala političku filozofiju. Godine 1961. kao reporterka lista The New Yorker pratila je suđenje Adolfu Eichmannu. Glavna djela: “Pojam ljubavi kod Augustina” (1929), “Izvori totalitarizma” (1951), “Vita activa” (1958), “Između prošlosti i budućnosti” (1961), “Eichmann u Jeruzalemu” (1963), “O revoluciji” (1965), “Ljudi u mračnim vremenima” (1968), “Kriza republike” (1972); posthumno: “Židov kao parija” (1978), “Život duha” (1978), “Predavanja o Kantovoj poličkoj filozofiji” (1982), “Ogledi o razumijevanju” (1994), “Odgovornost i suđenje” (2003).
Podijeli na Facebook
Šest desetljeća prošlo je od prve objave knjige “Eichmann u Jeruzalemu”. Čemu nas taj izvještaj o banalnosti zla, kako ga je podnaslovila Hannah Arendt, može naučiti u 21. stoljeću, danas kad postoji Međunarodni kazneni sud čije je osnivanje filozofkinja zazivala 1963. godine, smatrajući da “nijedan narod na svijetu ne može biti siguran u trajno postojanje bez pomoći i zaštite međunarodnog prava”?
