Nataša Govedić piše o romanu "Grobar pasa" Gorana Samardžića, dobitnika ovogodišnje VBZ-ove nagrade za najbolji roman. Narativ, napominje, kao da stalno iznova postavlja pitanje kako to da nas liječi ono najmekše, baš ono pseće? Znači li to da nam tvrdoća naših država i unutarnjih tvrđava zapravo nikada nije ni trebala?! I da smo sve do susreta s psom (u sebi i izvan sebe) išli u pogrešnom smjeru: prema muškosti kao rezerviranosti, umjesto prema muškosti kao radikalnoj suosjećajnosti?
Književna kritičarka Jadranka Pintarić piše o kapitalnom djelu Witolda Gombrowicza, "Dnevnik, 1953. – 1969.", koje je s poljskog nedavno preveo Adrian Cvitanović za nakladničku kuću Disput. Stotine stranica nemilosrdne kritike svekolike poljske književnosti, sabijene u njegovu dnevniku, mogu se sažeti na univerzalni zaključak: "Probleme postojanja ne može riješiti jedan čovjek – oni se rješavaju, ako uopće, u ljudskosti. Ozbiljna književnost ne služi tome da život učini lakšim, nego upravo da ga oteža"
Književnik – to mu je u naravi – želi da ga se čuje. A ipak mu se učini čudnim kad jednoga dana osjeti da može djelovati – to više što malo toga utješnoga ima reći ljudima kojima je potrebna utjeha kako to samo može biti ljudima pozlijeđenima, ranjenima i punima velike tajne boli kojom je prije svih drugih stvorenja obilježen čovjek, pisala je Ingeborg Bachmann
Autor nam je ostavio zagonetku: je li Imenjak, kako će ga kasnije zvati, Doppelgänger u najboljoj tradiciji europske književnosti ili je takav mogao biti njegov život da nije sudbinski susreo Ales, jedinu ženu svog života i najvažnije biće zbog kojeg je postao to što jest. Na čitatelju je da odabere, sukladno svom stavu prema vlastitom životu: jeste li njime zadovoljni ili ne pa izmišljate razne paralelne scenarije o tome što je moglo biti. Koliko god da se kondicional prošli čini jalovim u svakodnevici, ipak se pokazuje plodnim u umjetnosti
U novom nastavku naše rubrike preporučujemo vam trilogiju autorice koja je prva u povijesti osvojila nagradu Hugo za najbolji roman tri godine zaredom, potom zbirku kratkih priča domaćeg pripovjedača Dalibora Šimprage te nagrađivanu zbirku priča Teda Chianga, autora koji se proslavio pripovijestima iz žanra spekulativne fikcije
Ibrahimović je rođen u Tuzli. Završio je Pedagoški fakultet u Osijeku, postdiplomski studij iz književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a doktorirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli. Završio je i televizijske studije na Media-akademiji u Hilversumu (Nizozemska). Piše studije i eseje, prozu i poeziju, a snimio je i nekoliko kratkih dokumentarnih filmova
Čitajte svježe.
Prijavite se na naš newsletter i redovno ćemo vam na vašu e-mail adresu slati slasne porcije najsvježijih književnih recenzija i članaka iz svijeta Najboljih knjiga.
Još od Hobbesa i Rousseaua - uvjetno rečeno, jer nisu suvremenici – traje ta prepirka: jesu li ljudi po prirodi loši, sebični i zli pa im treba civilizacija kao glazura, ili su ljudi intrinzično dobroćudni, a privatno vlasništvo i civilizacija su ih pretvorili u vukove? Nizozemski povjesničar i jedan od najistaknutijih mladih europskih mislilaca Rutger Bregman u svojoj novoj knjizi, "Ljudski rod", iznosi revolucionarnu hipotezu – realistično je pretpostaviti da smo dobri
Što gledamo da bismo vidjeli sebe, pita Sokrat. Zrcala, odgovara Alkibijad. Oko treba motriti drugo oko da bi vidjelo samo sebe. A da bi duša vidjela samu sebe mora motriti u dušu, posebno u onaj dio gdje je smještena vrlina duše, mudrost. Književni kritičar Dario Grgić piše o romanu Vere Mutafčieve "Alkibijad Veliki" (Sandorf, Zagreb, 2016, prijevod: Ksenija Banović)
Ako je cijeli "Timej" mit (a nije), onda je on tako ispričan, kaže Barbarić, u ime skromnosti – Platon ne kaže bilo je tako i tako, nije odrješit kao autor Apokalipse, s kojim ga je Sarton stavio u isti rang pilane. Platon je autoironičan, gotovo da je moguće pomisliti kako se on cijelo vrijeme – ili barem povremeno – zeza, a teško je previdjeti i realizam njegova pogleda na ljudsku vrstu
Slavna američka filozofkinja i feministkinja trideset i pet godina nakon kultne knjige "Nevolje s rodom" u svojoj novoj knjizi argumentira kako su Katolička crkva, različite civilne vjerske organizacije i desničarski pokreti stvorili snažnu i opasnu psihosocijalnu fantazmu u koju ulijevaju sve moguće suvremene strahove: od klimatskih katastrofe do ekonomskog prekarijata. Prema njima, tzv. rodna ideologija ne prijeti samo čovjeku, obitelji i naciji, nego je opasna poput nuklearnog oružja ili indoktrinirajuća za djecu poput Hitlerove mladeži
Nakladnička kuća Sandorf nedavno je u svojoj biblioteci Mu, posvećenoj klasicima perenijalne filozofije, objavila knjigu jungovskog analitičara Jamesa Hollisa "Projekt Eden". U pitanju je otriježnjujuća knjiga: kao što nije istinita naša fantazija o besmrtnosti, nije istinita ni ideja o magičnom Drugom – pronalasku srodne duše, osobe koja će nas voljeti točno onako kako oduvijek čeznemo
Još od Hobbesa i Rousseaua - uvjetno rečeno, jer nisu suvremenici – traje ta prepirka: jesu li ljudi po prirodi loši, sebični i zli pa im treba civilizacija kao glazura, ili su ljudi intrinzično dobroćudni, a privatno vlasništvo i civilizacija su ih pretvorili u vukove? Nizozemski povjesničar i jedan od najistaknutijih mladih europskih mislilaca Rutger Bregman u svojoj novoj knjizi, "Ljudski rod", iznosi revolucionarnu hipotezu – realistično je pretpostaviti da smo dobri
Schulz je jedan od voditelja harvardskog istraživanja sreće koje je započelo davne 1938. godine i još traje. Ovo dosad najdulje dubinsko longitudinalno istraživanje ljudskog života proučilo je više od 2000 ispitanika kroz tri naraštaja
Ljudska bića su tajanstvena, divna, opasna stvorenja. Istodobno smo ranjivi i nevjerojatno otporni. Sposobni smo za veličanstveno stvaranje, ali i silno razaranje. Većinu vremena čini se da nemamo nikakvu kontrolu nad životom, no usprkos tome svi želimo biti sretni. Knjiga psihijatra i psihologa dr. Roberta Waldingera i dr. Marca Shulza, voditelja i suvoditelja slavnog Harvardskog istraživanja o razvoju odraslih – koje traje već 84 godine! – konačno daje neke (znanstvene) odgovore na pitanja o sreći. Sretnima nas, naime, čine kvalitetni odnosi
Glas koji progovara nakon dvadeset godina zreo je, potpuno lišen gorčine, možda zato što već dugo živi izvan svih centara moći i taštine, pa je time spašena i duša. Poezija je i dalje narativna, s više slobode, pa Gromača nekad stih pušta da se lomi u nekoliko redova. Je li i dalje stvarnosna, jesu li pjesme dijagnoza? I ne i da. U srednjoj dobi blagoslovljenima se olovka okreće prema unutra, tamo gdje istinska stvarnost blista
Neke te zbirke poezije posvoje, kao da si siroče. Nisu ohole. Nisu opsjednute svojim velikim pjesničkim Ja. Nisu čak ni nametljive. Velikodušne su. U stilu, ali i u etici koju grade. Toliko su darežljive da se vremenom nasele u tebe i kraj tebe. Takva je zbirka, piše Nataša Govedić, "Knjiga posjeta" Dinka Telećana koju je objavio Sandorf 2023. godine
U dokumentarcu "Joan Baez: Ja sam bučna", koji je prikazan na ovogodišnjem ZagrebDoxu, pjevačica prvi put otkriva da se od djetinjstva borila s teškim napadima panike, desetak godina bila je ovisna o drogama, a tek je u srednjoj dobi otkrila uzrok svojih psihičkih poteškoća: tvrdi da je nju i mlađu sestru u djetinjstvu seksualno zlostavljao otac
Što sam starija sklonija sam tome da sve manje upirem prstom, a sve više shvaćam da mnogi teški konflikti u obitelji i nesporazumi su zapravo klišeji nastali zbog određenih uvjeta naših života. To je ujedno poražavajuće, ali i oslobađajuće jer teret ne nosim sama. Treba mijenjati sustav, a majke pokušati razumjeti
Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice.
Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više
