Negdje na pola pisanja ovog romana primijetio sam da mi je junakinja ponovno žena. Tad sam osjetio da će ispasti: "Želimir ponovo piše žene", ali bilo je prekasno za promjene, Danica se već spakirala za more i zaboravila ponijeti uloške. Želimir Periš, autor čitateljima omiljene "Mladenke kostonoge", nedavno je objavio novi roman, "Gvb – spoznaja ljepote u potpunoj slučajnosti"
Književna prevoditeljica i sveučilišna lektorica Anda Bukvić Pažin objavila je novu knjigu "Polifonija prijevodne kritike" (Naklada Ljevak): u prvom dijelu pojašnjava što je i zašto je važna prijevodna kritika, dok je drugi dio zbornik prijevodnih kritika koje su napisali ugledni domaći prevoditelji, kritičari i književnici
Simon Paré-Poupart zaposlio se kao smetlar u Montrealu kako bi si platio školarinu za koledž. Nakon što je diplomirao sociologiju i međunarodni biznis te radio kao novinar i socijalni radnik, vratio se prvom poslu i radio kao smetlar punih dvadeset godina. U rujnu 2024. godine kanadski nakladnik Lux objavio je njegove memoare pod nazivom "Smeće: dnevnik jednog smetlara" koji su, praktički preko noći, postali hit u Kanadi, a Paré-Poupart osvojio je i godinu kasnije nagradu kvebečkih knjižnica
Poljski pjesnici i pisci imali su cenzore. U redakcijama časopisa i izdavačkih kuća sjedili su partijski poslušnici koji su kontrolirali što se piše i je li to, iz očišta režima, prihvatljivo. Dakle, po redakcijama su sjedili neki ćate, pokorni pred vlašću, vjerni njezinim idejama i njezinoj hipokriziji, i pomno čitali poljske autorice i autore. Svaki njihov roman, pjesmu, esej. Cenzori su znali da je književnost važna i da im dobri pisci nisu saveznici. Zamislite da danas članovi HDZ-a i DP-a čitaju domaće pjesnike i pisce, pa makar i zato da bi ih zabranili! Ali naša vlast ne čita ništa. I to se vidi
Za čitatelje koji su kroz prethodne knjige zavoljeli Feyre, Rhysanda i Noćni dvor, "Dvor srebrnih plamenova" nudi poznati svijet iz bitno drukčije perspektive. Za one kojima je Nesta bila najteži lik za voljeti, upravo bi ova knjiga mogla biti ona koja će ih natjerati da je vide iznova. A za serijal u cjelini to je prijelomna točka: priča više ne pripada samo Feyre
Erazmo Roterdamski uglavnom se nije upuštao u duboka pitanja skolastike i teologije, radije je isticao iskrenost jednostavne vjere, Kristove moralne poruke, težnju čestitom i skromnom življenju. Premda su dugo bila zabranjena, Erazmova djela ipak su kružila među učenim ljudima i njegove su ideje doživjele preporod u vrijeme prosvjetiteljstva koje ga je smatralo pretečom racionalizma. Čitajući danas Erazma bjelodano je koliko su teorija i praksa izvornog kršćanstva u diskrepanciji, da je jedva išta ostalo od Kristovog nauka… Književna kritičarka Jadranka Pintarić piše o knjizi Erazma Roterdamskog "O svijetu i smrti" (Preziranje svijeta, Priprava na smrt, Utješni govor o smrti, Smrt i pogreb) koju je preveo Branko Jozić, a lani objavila Kršćanska sadašnjost
"Stogodišnji rat protiv Palestine" Rashida Khalidija predstavlja snažnu, argumentiranu i duboko osobnu povijest Palestine viđenu kroz prizmu stoljeća neprekinutog sukoba, otpora i kolonijalnog nasilja. "Meksičke željeznice" Giana Marca Griffija velik su roman u svakom smislu te riječi, majstorski i grandiozno ispripovijedano enciklopedijsko djelo. "Zakon slabijeg" fascinantan je crnohumorni debitantski roman francuskog pisca Davida Ducreuxa Sinceyja
Čitajte svježe.
Prijavite se na naš newsletter i redovno ćemo vam na vašu e-mail adresu slati slasne porcije najsvježijih književnih recenzija i članaka iz svijeta Najboljih knjiga.
Amia Srinivasan (37) analitička je filozofkinja na Oxfordu, a od 2019. godine na čelu je Chichele profesure za društvenu i političku filozofiju kojom je svojedobno presjedao Isaiah Berlin. Lani je objavila prvu knjigu "The Right to Sex" koja je izrasla iz njezina slavnog eseja "Ima li itko pravo na seks?"
Duša je u gabuli u ovom ovozemaljskom Sibiru i prijeko ju je potrebno spasiti, pa makar to značilo, eto, zapravo je steći, i tek onda upasti u nove, još pravije nevolje od onih prethodnih, dok se bilo bezdušnim. André-Jean Voelke piše slično kao Pierre Hadot, njega također objavljuje isti izdavač, kada je filozofska literatura u pitanju nezaobilazni Sandorf. Hadot je napisao predgovor gdje je konstatirao da se ni s jednim filozofom svoga vremena nije slagao kao s Voelkeom
"Još od tog čudesnog perioda koji je obilježio prijelaz iz sredine 19. u 20. stoljeće sociologija se bavi istim opsesivnim pitanjima: Hoće li propadanje vjere i zajednice ugroziti društveni poredak? Hoćemo li moći živjeti smislen život u izbivanju svetosti? Štoviše, Maxa Webera mučili su problemi kojima su se bavili i Dostojevski i Tolstoj: ako se više ne bojimo Boga, što će nas učiniti moralnima? Ako se više ne prepuštamo i nismo vođeni svetim, kolektivnim i obvezujućim značenjima, što će naš život učiniti smislenim? Ako se pojedinac, a ne Bog, nalazi u središtu moralnosti, što će se dogoditi “etici bratstva“, pogonskoj sili svih vjera? Sociologiji je, stoga, od samih početaka glavno zvanje bilo utvrditi značenje života nakon smrti religije."
Zagovaranje nenasilja susreće se sa skeptičnim odgovorima iz cijelog političkog spektra. Najčešći argument je da imamo pravo na samoobranu i da nasilje treba ostati jedna od taktika koje nam stoje na raspolaganju za rušenje nasilnih režima kao što su aparthejd, diktatura ili totalitarizam. No što razlikuje nasilje režima od nasilja koje ga nastoji srušiti? Je li uvijek moguće utvrditi tu razliku? Što ako je nasilje vrsta fenomena koji "neprestano izmiče iz ruku"? To su pitanja koja postavlja američka filozofkinja u knjizi "Sila nenasilja"
Richard Firth-Godbehere specijalizirao se za novu znanstvenu disciplinu, povijest emocija, koja se, između ostaloga, bavi time koju su ulogu emocije imale u povijesnim događajima. Središnji koncept njegove teorije su "emocionalni režimi" koji se mogu primijeniti i na ponašanje kabinskog osoblja u zrakoplovu, ali i na križarske ratove. Emocionalnih režima nema bez "emocionalnog rada", a da bismo se oporavili, potrebna su nam "emocionalna utočišta"
Umjetnica Ivana Nikolić dvije je godine radila na kartama koje kombiniraju psihologiju i umjetnost, a objavila ih je nakladnička kuća Planetopija. Karte služe kao alat za razumijevanje unutarnjih procesa, pomažu osvijestiti tijelo, osjećaje, potrebe, kreativne potencijale, misli, želje, motivacije, razvijaju kreativnost, povezuju emocije i duhovnost
Povezujući romane "Sveženski bluz" Erice Jong, "Dane zaborave" Elene Ferrante i "Trajnu ljubav" Iana McEwana s romanom "Namjerno zanemarivanje. Roman o ljubavi" Lene Andersson, Jelena Zlatar Gamberožić u svojem eseju ispituje fenomen ljubavne opsesije. Takve iluzije mogu biti prolazne epizode koje nemaju mnogo utjecaja na naš život, ali mogu prerasti i u ozbiljnu emotivnu opsesiju ili fiksaciju
Ta sablasnost društva koje navodno "brine" o našim pokojnicima, a ne o dobrobiti živih ljudi me doslovce zaprepašćuje, i to je taj gotski oblik demagogije. Naši mrtvi bi, da su živi, zasigurno mislili na život. Zašto nas ovdje stalno tjeraju da se pokoravamo zahtjevima umrlih, pita se književnica, znanstvenica i sveučilišna profesorica koja je upravo objavila novu knjigu "Crno, bijelo, sivo"
Louise Glück simbolički Perzefonu koristi slično kao Dante Vergilija: Perzefona je putnica što korača zajedno s Koscem, "živomrtvi" podsjetnik na gubitak, ne samo onaj koji smrt donosi, nego i koji smrti prethodi – božica je lirskom subjektu i čitatelju utjelovljeni "memento mori". Istodobno, Glück u Perzefoninoj ženskoj priči pronalazi paralelnosti s vlastitim, ali i univerzalnim ženskim iskustvom
Simbolika duševnog rasta provodni je motiv prve zbirke poezije pjesnikinje Ane Jurišić – ona u temu i motiv ulazi kao dovršena pjesnikinja, iako do jučer za nju nismo ni znali: gdje li se samo skrivala, i zašto. "Harikla" je decentno, i daleko od klišeja, napunjena simbolima tarota, astrologije, egipatske i biblijske (starozavjetne) mitologije – duboki rad "nevidljivih tranzicija" zahtijevao je, očito, i duboko poniranje, ne samo na tamnu stranu bića, nego i u arheologiju književne prošlosti
Krešimir Bagić piše o zbirci poezije "52 dana. Interkontinental" koju su zajednički napisali pjesnici i dugogodišnji prijatelji Branko Čegec i Miroslav Mićanović. Obojica su deziluzionirani žitelji ovoga svijeta, povremeno su melankolični, često se okreću prošlosti, viđenim slikama, proživljenim događajima, vremenu kada se intenzivnije živjelo. Unatoč svemu, njihov je govor nerijetko ludičan, oni kao da se zaboravljaju pišući, kao da prkose svakodnevici, kao da se obnavljaju ulazeći u nepredvidive labirinte lirike
Tatjana Jukić prevela je na hrvatski dvije pjesme Christine Rossetti i Emily Dickinson, ovaj put o iskrama, kremenu, svjetlu i tami – mali biljeg za zimski solsticij. Rossetti i Dickinson rođene su u razmaku od svega pet dana, obje u prosincu 1830. godine, svaka sa svoje strane Atlantika, da bi – svaka sa svoje strane – obilježile i transformirale liriku na engleskom jeziku u devetnaestome stoljeću. Jukić je redovita profesorica na Odsjeku za anglistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu
Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice.
Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više
