Zajedničko je hodanje bez daljnjega nulta točka različitih revolucionarnih pokreta, no njegova učinkovitost oscilira, u što se možemo uvjeriti već i samo promatranjem aktualnih zbivanja u Srbiji među kojima je hodanje izrazito potentno, ali se čini da njegova učinkovitost izostaje. No nikako ne mislim da zbog toga treba odustati od (zajedničkog) hodanja kao metode borbe za društvene, pa i političke promjene
Roman "Kad ždralovi polete na jug" Lise Ridzén proglašen je knjigom godine u Švedskoj, a govori o onemoćalom 89-godišnjem Bou koji se ne želi oprostiti od svojeg vjernog psa Sixtena. Prvijenac Francesce Marie Benvenuto "Baš ljubav" donosi potresnu ispovijest petnaestogodišnjeg Zena, dječaka koji odrasta u napuljskoj četvrti u kojoj vladaju siromaštvo i camorra. "Monine oči" francuskog povjesničara umjetnosti Thomasa Schlessera govori pak o brižnom djedu koji unuku – što je nakratko izgubila vid – odlučuje povesti u poznate pariške muzeje i upoznati ju sa slavnim umjetničkim djelima
Louise Glück simbolički Perzefonu koristi slično kao Dante Vergilija: Perzefona je putnica što korača zajedno s Koscem, "živomrtvi" podsjetnik na gubitak, ne samo onaj koji smrt donosi, nego i koji smrti prethodi – božica je lirskom subjektu i čitatelju utjelovljeni "memento mori". Istodobno, Glück u Perzefoninoj ženskoj priči pronalazi paralelnosti s vlastitim, ali i univerzalnim ženskim iskustvom
Politika, kultura, znanost ili književnost sve češće pribjegavaju reklami ne bi li svratili pozornost na sebe, dapače nerijetko citiraju ili parafraziraju oglašivačka rješenja kako bi svoje diskurze učinili intrigantnijima, govori akademik, pjesnik, kritičar i profesor stilistike Krešimir Bagić koji je nedavno u izdanju Naklade Ljevak objavio knjigu "Stilistika reklame"
U dvadesetom stoljeću putopis postaje "dragovoljno prljava", heterogena kronika interkulturalne sadašnjice ili način na koji bilježimo susrete između različitih načina postojanja, znajući da zapravo nemamo pojma jedni o drugima i da je za početak potreban interes i pristanak na međusobno učenje. Godine 1977. objavljen je putopis Brucea Chatwing "U Patagoniji", koji spaja eksperimentalnu prozu, memoaristiku, humorne i analitički fundirane povijesno-analitičke dionice proze u vrstu teksta koju zapravo piše i Dinko Telećan u svom putopisu "Tri daljine": riječ je o prisnoj suradnji etnografije i autobiografije, kroz koje shvaćamo da istovremeni spoj i unutarnjeg i vanjskog kretanja stvara i jake proboje "ograničenog", granicama sputanog mišljenja
"Djeca ponoći" jedno je od najvažnijih djela svjetske književnosti druge polovice 20. stoljeća; roman koji spaja osobnu sudbinu s kolektivnom historijom, povijest s mitom, stvarno s nadnaravnim. Sepúlveda je napisao uzbudljiv roman o čileanskom društvu nakon Pinochetove diktature, a roman "Kasni život" iznimno je ostvarenje, svojevrsno eshatološko svođenje računa pri kojem se otvaraju mnogobrojne teme
Nemoguće je procijeniti koliko konceptualnih metafora ima neki jezik jer za jednu konceptualnu metaforu možemo imati beskonačan broj oblika koji se realiziraju u jeziku. Odgovor na pitanje koliko metafora ima neki jezik sličan je odgovoru na pitanje koliko rečenica ima neki jezik, kaže lingvistica i znanstvena savjetnica u Institutu za hrvatski jezik koja je ove godine objavila knjigu "Metafora: Dekodiranje jezika imaginacije"
Čitajte svježe.
Prijavite se na naš newsletter i redovno ćemo vam na vašu e-mail adresu slati slasne porcije najsvježijih književnih recenzija i članaka iz svijeta Najboljih knjiga.
Književni kritičar Dario Grgić piše o novom izdanju Sandorfa i Mizantropa, knjizi filozofa Petera Sloterdijka "Strašna djeca novog vijeka", koju je preveo Kiril Miladinov
Koliko je Platonov Sokrat prikazan u svoj silini svoje strategije (i moguće iritantnosti), toliko je Ksenofontov više jedan bistri, drski i ujedno vrlo promišljeni Zemljanin koji je u sebi već sve prelomio, uključivo s mišlju o smrtnosti
Rumunjsko-američki filozof Costica Bradatan u knjizi "U slavu neuspjeha" koju je objavila nakladnička kuća TIM press pokazuje zašto je neuspjeh za ljudska bića presudan. Naš nas odnos prema neuspjehu oblikuje, dok je uspjeh sporedan i kratkotrajan te ne otkriva mnogo. Bez uspjeha možemo živjeti, no uzalud život ako se ne pomirimo s našim nedostacima, nesigurnostima i smrtnošću, manifestacijama neuspjeha
Sandorf & Mizantrop su do sada objavili dvije Hadotove knjige: "Duhovne vježbe i antička filozofija" (2013., prijevod: Zlatko Wurzberg) i "Unutarnju tvrđavu" (2016., prijevod: Bosiljka Brlečić). Prva je izvrstan pregled svega što je pokretalo Hadota i mogla bi biti poticajna svakome tko na filozofiju gleda i izvan sportsko-katedarskih djelatnosti. "Unutarnja tvrđava" ima jednog glavnog junaka, Marka Aurelija, a Hadot popisuje i objašnjava slivove misli koji su doveli do stvaranja njegova jedinstvena amalgama
Izraelska psihoanalitičarka Ilany Kogan u svojoj knjizi opisuje živote svojih pacijenata koje je snažno obilježio transgeneracijski prijenos traume. Roditelji, naime, često nesvjesno koriste dijete kao "spremnik" svojih patnji i teških iskustava. Premda je u knjizi riječ o potomcima preživjelih žrtava Holokausta, sadržaj je podjednako primjenjiv na sve vrste trauma
Izražavati se, govoriti i pokazivati uvijek (pogotovo izvana) djeluje jednostavnije nego što doista jest, pogotovo kad su naše obiteljske uloge duboko ukorijenjene te u mnogim slučajevima jasno zadane. O tome govori roman "Odrasli ljudi" Marie Aubert
Ali Fenwick bihevioralni je psiholog koji se proslavio na društvenim mrežama kratkim video-savjetima, a prati ga više od dva i pol milijuna ljudi. Nakladnička kuća Znanje upravo je objavila njegovu knjigu "Crvene zastavice, zelene zastavice", a domaća publika moći će ga uživo upoznati na gostovanju u Noći knjige
Glavni lik romana "Horror vacui" žena je (istovremeno pripovjedačica), otprilike u srednjim tridesetim godinama, kontemplativna i britkoumna. U svojevrsnom unutarnjem monologu ona razmatra svijet, prostor, zbivanja oko sebe, a nadasve odnos sa suprugom od kojeg se udaljava konstatirajući da je njihova povezanost gotovo nikakva
Glas koji progovara nakon dvadeset godina zreo je, potpuno lišen gorčine, možda zato što već dugo živi izvan svih centara moći i taštine, pa je time spašena i duša. Poezija je i dalje narativna, s više slobode, pa Gromača nekad stih pušta da se lomi u nekoliko redova. Je li i dalje stvarnosna, jesu li pjesme dijagnoza? I ne i da. U srednjoj dobi blagoslovljenima se olovka okreće prema unutra, tamo gdje istinska stvarnost blista
Neke te zbirke poezije posvoje, kao da si siroče. Nisu ohole. Nisu opsjednute svojim velikim pjesničkim Ja. Nisu čak ni nametljive. Velikodušne su. U stilu, ali i u etici koju grade. Toliko su darežljive da se vremenom nasele u tebe i kraj tebe. Takva je zbirka, piše Nataša Govedić, "Knjiga posjeta" Dinka Telećana koju je objavio Sandorf 2023. godine
Granica poezije je trenutak njezina prepoznavanja. Ako se nešto ne prepozna kao poezija, onda nije poezija. I to je tako. Mislim da je jako teško objasniti što je poezija, a što nije. To je trenutak kada se nataloženo kolektivno mišljenje i kulturno pamćenje susreće s individualnim osjećajem svijeta. Kao u čuvenim stihovima Branka Miljkovića koji to najtočnije opisuju: "Ceo jedan narod/ Izmišlja reči za pesmu/ Koju će se usuditi da napiše/ Jedan čovek posle sto godina"
U dokumentarcu "Joan Baez: Ja sam bučna", koji je prikazan na ovogodišnjem ZagrebDoxu, pjevačica prvi put otkriva da se od djetinjstva borila s teškim napadima panike, desetak godina bila je ovisna o drogama, a tek je u srednjoj dobi otkrila uzrok svojih psihičkih poteškoća: tvrdi da je nju i mlađu sestru u djetinjstvu seksualno zlostavljao otac
Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice.
Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više
