Hvaljen kao "poetski priručnik unutarnjeg života" i "itinerar spiritualnosti za modernog čovjeka", esej s razoružavajućom jasnoćom objašnjava zašto je tišina esencijalna za duhovnu i psihološku dobrobit. D'Orsov pristup je izrazito kulturalan, a ne isključivo konfesionalan, što mu je omogućilo da privuče širok spektar čitatelja diljem svijeta, nudeći im introspektivni alat za pronalaženje utočišta od buke
"Djeca ponoći" jedno je od najvažnijih djela svjetske književnosti druge polovice 20. stoljeća; roman koji spaja osobnu sudbinu s kolektivnom historijom, povijest s mitom, stvarno s nadnaravnim. Sepúlveda je napisao uzbudljiv roman o čileanskom društvu nakon Pinochetove diktature, a roman "Kasni život" iznimno je ostvarenje, svojevrsno eshatološko svođenje računa pri kojem se otvaraju mnogobrojne teme
"Mislim da danas svatko otvorenih očiju vidi produkciju zla na mnogim razinama života u sve stranskijoj zajednici. Moram priznati da mi je i danas neshvatljivo s kakvom lakoćom ljudi pristaju na očigledne projekcije zla ne računajući s mogućnošću da i sami postanu njegove žrtve", govori pjesnik, esejist i nakladnik koji je nedavno objavio knjigu eseja "Ljepota ponora"
"U ovom romanu nasilje prema ženama nije aktivistički priručnik, nego vrtoglavo slojevit podtekst čitavog društva. Zato je mogućnost njegova bilježenja, baš kao i u djelu Arundhati Roy, čin kolektivne, a ne samo pojedinačne emancipacije", obrazložio je žiri dodjelu nagrade koja uključuje mobilnu skulpturu i iznos od 10.000 eura
U novom nastavku naše stalne rubrike preporučujemo vam jedan od najpopularnijih romantasy serijala na svijetu u kojem je Pepeljuga pretvorena u plaćenog ubojicu, potom publicistički hit koji je ispravio znanstvenu nepravdu prema ženama i ženkama te roman s ključem u kojem pratimo ljubavnu vezu mlade književne urednice i 70 godina starijeg pisca
U novom nastavku naše rubrike preporučujemo vam jedan od prvih romana o pandemiji koronavirusa, potom suvremeni vampirski roman koji otvara pitanje majčinstva u kontekstu dugovječnosti i prvi u nizu od sedam romana danske spisateljice, inspiriran strašnom pomorskom havarijom
Tatjana Jukić, redovita profesorica na Odsjeku za anglistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, prevela je sonet "Ko vodomar što gori" ("As Kingfishers Catch Fire", 1877) Gerarda Manleyja Hopkinsa (1844–1889). Hopkins sumira viktorijanske zahvate u liriku i, uže, u format soneta, te usmjerava jezik engleske lirike prema 20. stoljeću
Čitajte svježe.
Prijavite se na naš newsletter i redovno ćemo vam na vašu e-mail adresu slati slasne porcije najsvježijih književnih recenzija i članaka iz svijeta Najboljih knjiga.
Sandorf & Mizantrop su do sada objavili dvije Hadotove knjige: "Duhovne vježbe i antička filozofija" (2013., prijevod: Zlatko Wurzberg) i "Unutarnju tvrđavu" (2016., prijevod: Bosiljka Brlečić). Prva je izvrstan pregled svega što je pokretalo Hadota i mogla bi biti poticajna svakome tko na filozofiju gleda i izvan sportsko-katedarskih djelatnosti. "Unutarnja tvrđava" ima jednog glavnog junaka, Marka Aurelija, a Hadot popisuje i objašnjava slivove misli koji su doveli do stvaranja njegova jedinstvena amalgama
"Još od tog čudesnog perioda koji je obilježio prijelaz iz sredine 19. u 20. stoljeće sociologija se bavi istim opsesivnim pitanjima: Hoće li propadanje vjere i zajednice ugroziti društveni poredak? Hoćemo li moći živjeti smislen život u izbivanju svetosti? Štoviše, Maxa Webera mučili su problemi kojima su se bavili i Dostojevski i Tolstoj: ako se više ne bojimo Boga, što će nas učiniti moralnima? Ako se više ne prepuštamo i nismo vođeni svetim, kolektivnim i obvezujućim značenjima, što će naš život učiniti smislenim? Ako se pojedinac, a ne Bog, nalazi u središtu moralnosti, što će se dogoditi “etici bratstva“, pogonskoj sili svih vjera? Sociologiji je, stoga, od samih početaka glavno zvanje bilo utvrditi značenje života nakon smrti religije."
Šest desetljeća prošlo je od prve objave knjige “Eichmann u Jeruzalemu”. Čemu nas taj izvještaj o banalnosti zla, kako ga je podnaslovila Hannah Arendt, može naučiti u 21. stoljeću, danas kad postoji Međunarodni kazneni sud čije je osnivanje filozofkinja zazivala 1963. godine, smatrajući da “nijedan narod na svijetu ne može biti siguran u trajno postojanje bez pomoći i zaštite međunarodnog prava”?
Byung-Chul Hanov esej potresan je. Provocira nas pitanjem gdje smo u odnosu prema vlastitom vremenu i radu, kako pulsira naš život u suprotnostima koje predstavljaju vita activa i vita contemplativa, je li nas hiperaktivnost duhovno kastrirala, jesmo li samo stroj koji obavlja stvari, i na koncu, ima li to pusto djelovanje ikakvoga smisla ako nas osamljuje i razdvaja
Još od Hobbesa i Rousseaua - uvjetno rečeno, jer nisu suvremenici – traje ta prepirka: jesu li ljudi po prirodi loši, sebični i zli pa im treba civilizacija kao glazura, ili su ljudi intrinzično dobroćudni, a privatno vlasništvo i civilizacija su ih pretvorili u vukove? Nizozemski povjesničar i jedan od najistaknutijih mladih europskih mislilaca Rutger Bregman u svojoj novoj knjizi, "Ljudski rod", iznosi revolucionarnu hipotezu – realistično je pretpostaviti da smo dobri
Izraelska psihoanalitičarka Ilany Kogan u svojoj knjizi opisuje živote svojih pacijenata koje je snažno obilježio transgeneracijski prijenos traume. Roditelji, naime, često nesvjesno koriste dijete kao "spremnik" svojih patnji i teških iskustava. Premda je u knjizi riječ o potomcima preživjelih žrtava Holokausta, sadržaj je podjednako primjenjiv na sve vrste trauma
Izražavati se, govoriti i pokazivati uvijek (pogotovo izvana) djeluje jednostavnije nego što doista jest, pogotovo kad su naše obiteljske uloge duboko ukorijenjene te u mnogim slučajevima jasno zadane. O tome govori roman "Odrasli ljudi" Marie Aubert
Thomas Moore bivši je franjevački redovnik koji je postao teolog, muzikolog i psihoterapeut. U svojoj knjizi "Dark Nights of the Soul" nadahnuto, hrabro i s puno sućuti piše o onim trenucima života kad prolazimo kroz period tuge, iskušenja, gubitka, frustracije ili neuspjeha, a koji je toliko uznemirujuć i dugotrajan da se može nazvati – tamnom noći duše
Neke te zbirke poezije posvoje, kao da si siroče. Nisu ohole. Nisu opsjednute svojim velikim pjesničkim Ja. Nisu čak ni nametljive. Velikodušne su. U stilu, ali i u etici koju grade. Toliko su darežljive da se vremenom nasele u tebe i kraj tebe. Takva je zbirka, piše Nataša Govedić, "Knjiga posjeta" Dinka Telećana koju je objavio Sandorf 2023. godine
Simbolika duševnog rasta provodni je motiv prve zbirke poezije pjesnikinje Ane Jurišić – ona u temu i motiv ulazi kao dovršena pjesnikinja, iako do jučer za nju nismo ni znali: gdje li se samo skrivala, i zašto. "Harikla" je decentno, i daleko od klišeja, napunjena simbolima tarota, astrologije, egipatske i biblijske (starozavjetne) mitologije – duboki rad "nevidljivih tranzicija" zahtijevao je, očito, i duboko poniranje, ne samo na tamnu stranu bića, nego i u arheologiju književne prošlosti
Granica poezije je trenutak njezina prepoznavanja. Ako se nešto ne prepozna kao poezija, onda nije poezija. I to je tako. Mislim da je jako teško objasniti što je poezija, a što nije. To je trenutak kada se nataloženo kolektivno mišljenje i kulturno pamćenje susreće s individualnim osjećajem svijeta. Kao u čuvenim stihovima Branka Miljkovića koji to najtočnije opisuju: "Ceo jedan narod/ Izmišlja reči za pesmu/ Koju će se usuditi da napiše/ Jedan čovek posle sto godina"
Louise Glück simbolički Perzefonu koristi slično kao Dante Vergilija: Perzefona je putnica što korača zajedno s Koscem, "živomrtvi" podsjetnik na gubitak, ne samo onaj koji smrt donosi, nego i koji smrti prethodi – božica je lirskom subjektu i čitatelju utjelovljeni "memento mori". Istodobno, Glück u Perzefoninoj ženskoj priči pronalazi paralelnosti s vlastitim, ali i univerzalnim ženskim iskustvom
Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice.
Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više